Već je jedanaest. Pravi zimski dan. Grize. Rekla bi moja baba na miriše na snijeg. Bura se malo stišala. Imam sreću, sunce je provirilo. Grije.
Približavam se kafiću. Konobarica upravo na jedan slobodan stol spušta moju produženu kavu.
Pitala sam je kako zna da sam stigla.
„Tako lipo vonjate, da vas ćutim“, baš je slatka.
Kimam glavom i smiješim se. Lijepo je čuti.
„Kako ste? Kako mama?“ pita i osmjehuje se.
Ja joj zahvalim.
Serotonin lagano raste.
Netko je rekao da je vrhunac sreće kad stigneš u svoj omiljeni kafić, a konobar ti servira kavu, prije nego ti dođeš. Eto.
Zatvorim oči i dišem. Upijam. Zrake sunca mi stvaraju male plavo-ljubičaste točkice u očima. Onda mijenjaju smjer, prave krugove. Ja kao da lebdim.
Pogledam u more. Zrcale se milioni dijamanata. Malo bježe, malo se vraćaju. Igraju se. Kao da se drže za ruke. Palcem i kažiprstom napravim mali prorez i kroz njega promatram mala sunca u moru. Plava se boja vidi jedino uz obalu, sve ostali sjaji.
Tu plavo-modru moram zapamtiti. Treba je staviti na platno.
„Nebo je žuto, a sunce je blu“, čuju se Gustafi.
Pogledam. Kad duže gledam, nebo postaje svjetlije, a sunce poprimi notu modre, kao i krugovi u mojim očima.
Doplutaju patkice. Njih četiri. Dvije ženskice i dva muškića. Jutros sam im donijela staroga kruha. One me gledaju, malo s podozrenjem. Nahranim ih. Ostavim fetu kruha ispod masline za vrapčiće. Znam da me vide. Čujem ih.
Sve su glasniji. Mali zbor.
I dopamin raste.
Sjednem. Guc kave. Divna je. Zarobi mi osjetila. Kao oblak oko mene se širi.
Sunce me grije. Uživam.
Udahnem.
Promatram patkice. Ženske su išarane u smeđim tonovima, a muški imaju stotinu boja, sve zavisi s koje su strane sunce. Boja na glavi do mene je ljubičasta. Ona prava violet. A sa strane sunca je zelena, boja jelke ili trave. I tako se izmjenjuju. Ne trepćem.
Kako patak miče glavom, boje se prelijevaju. Blješte.
Kako bi bilo ovo prebaciti na platno. Nisam sigurna bih li boje pogodila.
I oksitocin raste.
Kafićki mačak mi se očeše o nogu. Rep mu je visoko i lagano na vrhu se savija.
„Mišo, danas imaš lososa“, pomilujem ga. Dobije svoju kesicu. Oblizne se i skoči na stolicu do moje. Prede.
Glasniji je od galeba u daljini.
Nebo poprima boju akvamarina.
Patkice mirno plutaju. Svjetlucaju biseri na moru. Bit će da zvijezde danju spavaju u moru.
Kao da okreće na jugo.
Mirišem more. Širi mi se nosnicama.
Serotonin mi je na najjače.
Zatvorim oči.
Dišem.
I guštam.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.