Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca... Ni njega.
Sjela sam u sjenu velikog bora blizu obale, na drvenu klupicu s koje se ljuštila zelena boja. Pogled mi se gubio u beskrajnom plavetnilu mora i neba, a povremeno bi ga zamaglile suze koje su mi nekontrolirano navirale na oči. Rekao mi je da će se vratiti i znam da će se vratiti. Svaki put se vratio. Samo trebam čekati. Nedostaje mi. Toliko jako da ovu emocionalnu bol osjećam na fizičkoj razini. Kao da mi reže srce i dušu.