Ružica Miličević | Testament

Passwort za ķreditnu kartu,
Mobitel,
Facebook,
Computer,
Online banking,
Amazon,
Apotheke Shop,
Finanzonline,
Nespresso,
H&M,
Zaru, i jos desetak drugih modnih kuca.
Stednu knjizicu za slucaj nuzde.
Na nju posebno obratite paznju.
Posto ce mi na onom svijetu biti svejedno ako se pokvari frizider, pec ili perilica, platite dobar rucak onima koji su dosli na posljednji sastanak.
U mom mjestu se duze pamti dobar rucak nego dobra pjesma.
p.s ako se tko sjeti, nek u grob ubaci mobitel, za svaki slucaj, ako me tko nazove.

Ružica Miličević | Danas ostavi nepospremljenu kuću

Danas ostavi nepospremljenu kuću.
Brisanje prašine odgodi za neki drugi dan.
Nek tvoju kuću proguta paučina, a sobe prekrije
miris bagrema.
Jer on ne treba blistave podove i ruke nagrizene
kiselinom.
On treba topli jastuk i meke dodire.
Uzmi ga za ruku, odvedi u šumu vrelih ptica i
širokih krošnji.
Zagrli njegove bokove hučanjem mora.
Glavu stavi u svoje krlio, nek se odmori
od jecaja prestrašenog svijeta.
U lice mu utisni poljubac magme i radosnog sunca.
Nek polete ushićene ptice i leptiri se smire u očima.
Razodjeni vaša ramena za kišu tihog potopa.
Danas ostavi sve.
Nemoj se brinuti zbog pukotina u srcu.
Daj mu svoje tijelo.
I trenutke koji ostavljaju trag u svemiru.
Zavedi ga prvim poljupcem.
I pokrij pjenom neba.

Ružica Miličević | Majka je prozore prala razderanim potkošuljama

Majka je prozore prala razderanim potkošuljama.
Listovima novina ih glancala.
Najnovije vijesti su nestajale pod njenim
smežuranim rukama.
Kao da skida teret s ovog svijeta.

Ružica Miličević | Majka se moli

Majka se moli. Svaki dan, u isto vrijeme, ponavlja iste riječi.
Niže ih kao bisere.
Kad bi propustila samo jedan dan, pukla bi niska.
Nekad je toliko umorna, da samo miče usnama.
Molitva je poput sunca.
I kad se ne vidi, drži univerzum u ravnotezi

___________________________________

Iz ciklusa MAJKA I TUDJINA

Ružica Miličević | Žena s peglom

Kapam u zensku posudicu.Znoj ima miris opranog rublja. I otpora.

Ljeto se topi u njemu.

Trazim sebe u mirisu kosulja koje isparavaju.

Ruke ravnaju valove, vrhove na koje sam se planirala popeti i zabiti zastavu slobode.

Sve je podredjeno podmladjivanju tkanine. Uljepsavanju i zatezanju nejednakih rubova svijeta.

Jagodicama milujem nedorecenost stvaralcke ljepote

Zaranjam duboko u glatko tkivo pamuka i na njemu se svetim koordinatama lose utkane vedrine u obicne kucne poslove.

Ne posustajem.Ako odustanem, tko ce zavrsiti bozije djelo stvaranja savrsenog svijeta.

Tko ce peglati svijet.

Umocena u vrele kutove sobe, zamisljam gole zene i muskarce. Oni ne trebaju bijele kosulje ni uglacane hlace.

Nikad nisu culi za peglu.Koza im je tvrda kao laneni pokrivac.

Divim se njihovoj bezbriznosti, nacinu na koji hodaju. Dok ne zgrijese.

I dok poravnavam racune s Evom,

nad glavu se nadvio oblak gladak kao gajtan.

Kisa ce. Spas je u vodi.

Samo ona moze potopiti znoj i prasinu.

I ovaj svijet osloboditi od krivnje.

Ružica Miličević | Upute za dug zivot

Majka reče: Kad zanijemiš, govoriš sve jezike.
Riječ je nož, siječe i tup.
Jezik je voda, brani svoj izvor.
Knjige napisane kamenom kule babilonske
nitko ne čita, piši za sebe.
Hodaj na rukama!
Noge ti lome kad čuju odakle dolaziš.
Ne obaraj pogled pred strancem, moć je u očima.
Kad piješ, zahvati duboko. Plitka voda ne gasi žeđ.
Pazi što jedeš!
Bolje je gladan na nebo, nego sit u zemlju.
Zalijevaj cvijeće na bakinom grobu.
Pamti imena djedova.
Obiđi naše njive, šume ne sijeci.
Zastani na mostu i ćuti.
Ne zaboravi odakle dolaziš
Ni pjesme svojih predaka,
miris lipe i priče starinske.
Sve zapiši, i zakopaj ispod praga.
Jer, prije nego progovoriš, vratit će te u sanduku,
putem koji ćeš im ti kazivati.

Ružica Miličević | Dan maternjeg jezika

Moj jezik bi trebao biti hrvatski, jer sam Hrvatica.
Moj jezik bi trebao biti bosanski, jer sam rodjena u Bosni.
Moj jezik bi trebao biti srpsko-hrvatski, jer sam ga učila u školi.
Svi ovi jezici su moj jezik. Granica izmedju njih je tanka, skoro nevidljiva.
Moj jezik su sve izgovorene i napisane riječi koje razumijem.
Moj maternji jezik je jezik koji govori moja majka. A taj jezik nije književni jezik.

Ružica Miličević | Biografija jedne pjesnikinje

U mojoj domovini pjesnikinje umiru u hladnim sobama, bez vode i struje.
U redu javnih kuhinja ispisuju stihove na dnu tanjura posnog graha.
Samotnjačkim rukama ušivaju dugmad starih kaputa.
Krpaju čak i hula-hop čarape.
Umorne živce liječe biljnim čajevima i proročkim vizijama.
Ponekad se počaste tabletama za spavanje.
Livadskim cvijećem ukrašavaju svoje sive domove.
Često prespavaju bitne događaje.
Dugim se šetnjama oporavljaju od samoće.
Nikad ne upoznaju svoje velike ljubavi o kojima pišu cijeli život.
Najbolje ih razumiju njihovi psi i mačke.
Umiru same.
Ljubitelji poezije sakupljaju dobrovoljne priloge za
njihov pogreb.
Kad ih sahrane, postanu slavne.
To im mnogo znači, dok čekaju u redu da se ponovo rode.

Ružica Miličević | Žene

Žene,

čije kuće blistaju i s čijih podova se može

jesti, se ne druze s drugim ženama.

One brisu tugu s ormara i suze s podova.

Njima ne trebaju druge žene, večernji izlasci,

jutarnje kavice. One imaju svoje sastanke s

s prašinom.

Golih ruku kidaju tugu iz srca.

Prstima zakopavaju stare rane.

Svježe utapaju u poliranju kuhinjskih frontova,

na kojima vide svoja lica, ostarjela od glancanja bola.

Sodom bikarbonom i sirćetom ciste pločice.

I stalno peru prozore u nadi da će kroz njih ugledati

vedriju budućnost.

Nitko im nije rekao, da ni vrela pegla, ni sirće, niti

podovi oprani u devet voda, ne mogu oprati

kamenac na duši.

Ružica Miličević | Moje prabake

Moje prabake
mirišu na osvojene gradove i propala carstva.
Na plodnu žetvu, gladno pleme.
U njedrima su nosile amulete i grančice
ružmarina.
U škrinjama su skrivale sitne sapune, subotom
prale svoje nježne školjke.
Pomadama od ljubičice su mazale ispucalu
kozu,
čičkovo ulje uplitale u teške pletenice.
Mele su kuće, skidale gnjide s dječje kose,
i krvarile na misama i procesijama.
Mokrile su po tvrdim njivama, i uplašenim
poljskim
miševima.
Srpom su presijecale pupčane vrpce, protiv
uroka
pljuvale na porođene posteljice.
Na prstima su ulazile u spavaće sobe. Iz njih
izlazile poderane i ponižene.
Nosile su gruba platna izmedju nježnih bedara,
ustima žvakale konoplju i smilje.
Na njihovim stomacima su odmarali osvajači,
muževi raskopčanih košulja i smrdljivih kajiša.
Ostale su gorke fleke na praznim
dojkama.Tužne
oči ispod stegnutih marama.
Umirale su sa zaleđenim dahom, u izglačanim
haljinama.
Njihova imena još samo pamte kamene ploče,
rosni mezari.
I zaneseni leptir, na neljubljenim ramenima.


_____________________________________________
Iz zbirke" dozvolite da se predstavim", 2020.

Ružica Miličević | Samačko srce

Zima je posebno hladna za samce.
Njihov krevet je uvijek na sjeveru.
A džepovi puni snijega.
Ništa ih ne može ugrijati.
Ponekad dugo stoje pod vrelim tušem.
Kupuju debele vunene džempere. Ne pomaže im ni
vreo čaj.
Svakog proljeća osluškuju svoju veliku ljubav.
Koju ne sretnu.
Početkom ljeta pletu šalove i rukavice.
Za svoje ozeblo srce.

Ružica Miličević | Pismo roditeljima

Ako pravite djecu, recite im da su ratovi tvornice invalida i da se nikad ne može vratiti djetinjstvo koje se uzalud provelo u rovovima i podrumima.

Ako se ikad odlučite da ih rodite,

učite ih da vole slobodu svakog čovjeka.

Pokazite im oči ljudi koji su stajali u koloni za strijeljanje i lica koja u sebi nose sjećanja na dane u izbjegličkom kampu.

Uvijek im ponavljajte da će nas sve jednom prekriti prašina i zemlja.

I da je čovjek najmoćnija sitnica u svemiru.

Ako imate djecu, milujte ih što češće po glavi i držite za ruku.

Sjedite s njima u ljetnim noćima i pričajte o zvijezdama i snazi proljetne kiše.

Očarajte ih ljepotom šetnji u tišini šume i rosnih polja.

Ponekad ih odvedite na izvor i ušće rijeke i pričajte o kvantnoj fizici.

Naučite ih da osjete toplinu siromasnih i mudrost staraca.

Kad odrastu, podsjetite ih na snove iz djetinjstva, na lelujanje vjetra u stomaku, na prvu ljubav,

pogled u visine i trčanja ispod vedrog neba.

Otkrijte im tajnu beskrajne snage ljubavi i dobrote.

I ne zaboravite im reći da se igraju i smiju.

Naučite ih misliti i praštati.

Naucite ih da nikad ne idu u rat, i da je ubijanja smrtni grijeh.

Ako već pravite djecu, pravite ljude, a ne čudovišta.

Ružica Miličević | Muškarci

 

Poznati su po mišićima i umijeću parkiranja auta.

Imaju dobru orijentaciju.

Zabijaju golove  na važnim utakmicama.

Vješto barataju velikim brojkama.

Vode ratove. Osvajaju tuđe zemlje.

Meni se najviše sviđaju kad znaju zakucati ekser. 

Kad lože vatru.

Kad grle svoje žene. Kad im svuku haljinu i zadrhte zbog toga.

Kad se sjećaju prvog poljupca i prijatelja iz djetinjstva.

I kad ne udaraju šakom o sto.

Volim muškarce kojima pas jede iz ruke.

I kad udome odbačene mačiće.

Kad hodaju šumom, zidaju kuću i mirišu na znoj.

Lijepi su kad svojoj djeci prave zmaja. 

I kad im ona zaspu na grudima

Muškarci su muževni kad plaču zbog ljubavi.  

A najprivlačniji su kad skinu vojničke čizme.

I ne odlaze u ratove.

Ružica Miličević | Zemlja mržnje

Mrzili smo i koliko nismo mogli,
jezik kojim smo govorili, one koje smo voljeli.
Ubijali, nadajući se da ćemo tako iskorijeniti one koji nas mrze.
Mi se bojimo onih koje volimo,
zavidimo onima koji nas vole na ljubavi kojom nas ljube.
One koji nas mrze, mrzimo zbog  njihove mržnje.
Grlimo one koje mrzimo, zabijamo im nož u leđa,
plačemo na njihovim grobovima i donosimo cvijeće svojim mrziteljima
Nježni smo u rakiji, mezama i pjesmama.
Rušimo i gradimo, gradimo i rušimo.
Mrzimo se kod kuće, volimo u tuđini
U našoj zemlji je pomrčina, malo tko se sjeti da upali svjetlo.
Naša zajednička vjera je mržnja.
Mi smo ujedinjeni pokret za iseljavanje i mrženje.
Bili smo i prošli, u velikom zanosu, u zemlji mržnje.
Kad dođe vrijeme, u kojem više niko u njoj neće mrziti, ona će biti prazna i zdrava.
Rasanit će se brazde i na livadam otvoriti  pupoljak blagog vjetra.
Sve o čemu smo sanjali, tada će biti moguće.

Ružica Miličević | Trenutak

Ležimo u hladu lipe, pčela i ja.
Znamo, ne postoji savršen čovjek,
samo savršen trenutak, kad med kapa u čovjeka
i tu ostaje.

Ružica Miličević | Rođenje kralja

Snijeg bjeloćutan vedri svijet.
Irvas vozi kola puna neba.
Majka zamijesila polarni šećer, u očima.
Praporci zvone svitanje, u podne.
Noć miluje lice vatri u dječijim pjesmicama.
San me obuzeo ispod palmi u klisurama križa.
U grad je ušlo sunce. I ja sam ga vidjela.
Jerihon je pun mrtvog mora.
Samo jedan ga može napuniti ribom.
To je onaj, koji na vrhovima prstiju hoda po krovovima.
Dok mirno spavam, i sanjam, sazviježđe labuda ispred kuće.

Ružica Miličević | Samobolja

Ruka joj se osušila, mašući kroz prozor na nepcu,
Drži unuke da ne padnu u Nedolaz.
Miluje prstiće, uzdiše.
Njena zemlja je rastočenu na one koji odlaze i one koji ostaju.
Smijeh dječji, ranu njenu liječi.
Usta vraćaju djecu kroz grudni koš.Tu ostanu i zajedno se smiju.
Piše kamenom u prašinu, pismo pogleda u sumrak.
Pred kućom se ponekad ukaže put, širok kao
crveno more, osvijetli praznu zemlju, i ode.
Ona ustane, i pogurenom tišinom zatvori vrata.
To je samoća na jeziku kojim nikad nije progovorila.

Ružica Miličević | Razgovor s Bogom

Otac se ne boji smrti.
On svaki dan razgovara s Bogom.
Otvori žuljevite dlanove i progovori.
Bog izlije mir na žuljeve i otac se prigne zemlji.
Ona miriše na božje oči, i to je ocu dovoljno za
cijeli dan.
Kad mu nema što reći, popije gutljaj kave i
pogleda u nebo.
Njih dvojica često šetaju ispod čokota vinove
loze i pričaju o najboljem vinu i najsitijem
kruhu.
Ponekad mu otac spomene sina koga je Bog uzeo.
Oči mu bljesnu, i bijes se osjeti pod nogama.
Bog se nasloni na njegovo rame, i zajedno plaču
do noći.
Kad se isplaču, otac mu mahne, i poželi laku
smrt, sebi, i svojima.
Bog mu kaže, nema smrti, samo prekid
razgovora.
Otac zaspe, i sanja kako trči u nebo, a latice
ruže padaju u njegov grob.

Ružica Miličević | Mi

smo lutke od zemlje zaljubljene u vedrinu neba,
kurtizane suznih očiju u potrazi za muževima.
Mi smo ikra koja curi niz bokove vojnika
Iz nas vade našu djecu i daju im svoja imena.

Kastrirani božiji službenici
drhte u tundrama, a griju se u nama.
Mi smo tužna pjesma na raspukloj usni.
Naša tijela jedina znaju put do glazbe.
Ona čuju kako raste javor i ćutke jecaju u violinama.

Ružica Miličević | Ključaonica

Prije ulaska vojske, majka je obrisala prašinu sa televizora, i zatvorila prozore.
U torbu je ubacila fotografije djece i sjeme domaćeg paradajza.
Otac je pokosio dvorište.
U list novina umotao komad slanine.
I sa sobom ponio miris zadnjeg otkosa.
Pustio je psa s lanca.
Prekrstio se i zaključao kuću.
Ključ je gurnuo u džep kaputa.
Kad je prešao rijeku, sanjao je ključaonicu veliku kao plućno krilo.