Tekstove Ružice Aščić sam zapazila prije nekoliko godina i ono što me privuklo kod susreta s pojedinim pričama, a kasnije i rukopisom „Dobrih dana nasilja“, bila je autentičnost, glas koji se izdvaja i koji izdvaja pisca ili spisateljicu od onih koji pišu.
Ono što Ružica radi u tekstu je vješto i nemilosrdno razotkrivanje perfidnog misterija života, svijeta dječje svireposti, zavodljivosti i ljepote zla kojemu nije moguće odoljeti, koje je katkad slađe od ljubavi, a svakako uzbudljivije od dobrote. Radi se o zlu koje, umjesto da odbija, očarava, sklopljeno u skladnu i opaku cjelinu s mladošću i naivnošću, ponuđeno u odnosima majka-dijete ili u ljubavnim odnosima, gdje mu inače u književnosti baš i nema mjesta, ali u svakodnevnom životu itekako ima – i o tome je ovdje riječ. Govoreći o Ružici kao autorici, govorimo i o umjetničkoj hrabrosti da se dokine tabu, da se takne i ogoli nedodirnuto, bestidno mjesto. Zato je atmosfera Ružičinih priča prilično nalik snu. Ne košmaru, nego onom lucidnom snu u kojem se strahovi nižu u čvršće fabule, iako po pravilima neke zaumne logike, bajke u kojoj su svi likovi stvarni.