Mario Lobor | Posljednja trešnja na trešnjevci

Raste na maloj livadi, pored užurbane ceste

Odakle je niknula prije osamdeset tri godine

Iz sjemenke manje od zrna graha

Koju je posadio mladi vrtlar iz obližnje zgrade

I odmah obilno zalio vodom sa zelene pipe

Kako bi kvartu podario još jednu trešnju.

Nekada jedna od tisuću, a sada samo jedna.

Svakog svibnja krošnja joj se rumeni

Od zrelih, slatkih, svježih plodova

Koji žudno upijaju žarko sunce, i proljetne pljuskove –

Kroz stare, velebne korijene

Koji se proteže daleko ispod asfalta.

Dugo je činila crveni putokaz s drugim stablima trešnje

Koje su već odavno zamijenili asfalt i sivi neboderi.

Bile su kao Dolčevi suncobrani.

U proljeće i ljeti, djeca su se verala po njihovim granama

Uz smijeh i ciku, grabeći slasne voćke

Prolaznici bi čekali u hladu, uživajući u slatkom mirisu

A parovi se ljubili i uzdisali u sjeni bujnih krošanja

Izmjenjujući tople zagrljaje i vrele šaptaje.

Sada to mogu samo pod njom, ali kao da ih više ne zanima.

Ili možda imaju neko drugo mjesto?

A trešnja i dalje stoji, u sjeni betonskih zgrada

I povremeno netko zastane, pogleda ju, i nasmiješi se.