Josip Tomić | Pod suncem

Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca… Spustio sam se niže, obalnom stazom, uskom ledinom betona posađenoj ponad mora, koja je, kako sam hodajući ustanovio, premošćivala središnju uvalu nakrcanu ispražnjenim konobama i restoranima, i skrovitu plažu nakrcanu grlatim kupačima. Zastao sam nakratko, oslonjen na metalni rukohvat staze, zbunjen i nesiguran, nakrcan pitanjima na koja sam mogao dobiti odgovore, ali nekako mi se nije htjelo, činilo mi se nepodnošljivim naporom pristupiti nekom slučajnom namjerniku i zagnjaviti ga pitanjima. Nisam znao gdje sam i, pravo da kažem, nije me ni bilo briga. Orijentacija je, kao i mnogošta drugo, relativna stvar. Dovoljno se prisjetiti Ezopove pričice o tome kako je krenuo u kupalište, ali je putem susreo gradske redare koji su ga upitali kamo ide. – Ne znam. – rekao je Ezop. – Ne znaš? – rekoše redari – Ako ne znaš onda ideš s nama. I uzeše da ga odvedu, a Ezop im reče: – Vidite da sam imao pravo kada sam rekao da ne znam kamo idem. Krenuo sam u kupalište, a završio u zatvoru.