Ne dopusti, dušo da te noć prevari
Kad se oči sklope i kad snovi krenu…
Zavesti će mirom dušu izmorenu
Ostavivši golo srce da krvari.
Proljeće bi moglo zaliječiti rane,
I zumbula miris slati toplim zrakom.
Ti se u snu boriš sa sedefa mrakom,
A duša ti žudi da bolji dan svane.
Doći će svanuće čim ga vjetar dirne,
Vladati bjelinom tvoje sobe mirne.
Sad ti usne dira tih lahor svileni,
Zato, pusti dušo da te oči snene
Mirisom zumbula podsjete na mene.
Tu sam u tvom srcu što pripada meni!
_____________________________________
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.