Razmotavam klupko zamršenih misli,
dok sjećanjā slatkih ljuljaju me vali,
topeći snjegove što su dušu stisli,
a potoke žudnje ledom okovali.
Još uvijek me pojiš vodom svoga tijela,
što je ćutim zorom u kapima rose,
koje si mi u snu na usne donijela,
umotane u dah od mirisa kose.
Krila sna me često nose onoj noći
od koje doba ljubavi ja brojim,
kad si tiho rekla da ćeš sa mnom poći
i sakrila mjesec u zjenama svojim.
Iz sna svakog uvijek pitanje me prene:
Poći sa mnom u noć, opet, bi li htjela,
da u bijele niti mjesečeve sjene
zapletemo vrelo klupko naših tijela?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.