Božica Jelušić | Ispod pustena šešira

Molim ljubomorno Vrijeme da se podigne skala: da mi vrati lakomislenu Mene, koja je vjerovala

da su tuge za druge, da stare kore sagore, da je jednako dolje i gore.

Da modri sjaj oka ne bude zastrt koprenom, da se u sjećanju vedrom, pred nebeskom katedrom,

modri val zakiti pjenom i propne u vis, u vis! I da me ljube čempres,

tisa i tamaris!

I da mi grijehe žudnje oprosti jedna duša, koja zrikavca sluša, mašući vjetru-djeveru,

potajno sanjajuć milosti juga na sjeveru, na sjeveru!

Molim ljubomorno Ništa da prnje skupi i ode i iščili iz moga boravišta,

Da onu bezbrižnu i bestežinsku Mene ne pusti među sjene, zborane, pogrbljene,

Da svu prašinu mrtvih riječi pomete iza vrata, i vrati caklinu zuba i nježnost inkarnata,

I da me pusti, dopusti još jednom u plamen da srnem ili u ledu trnem,

Kako se karte okrenu i kako partije krenu za mene osamljenu,

u onom jednom trenu, onom presudnom trenu!

Kad Ljubav se hrva s tjeskobom,na vrata kucajuć zglobom,

i kaže: Dosta je plača,

I znojnih pokrivača i ponoćnih vrebača, na snove i golubove

Što sva su tvoja pisma putem izgubili davno.

Pa sada kreni i skoči i mrvu svjetla zaskoči, pa makar zadnje bilo,

Neka nam Mjesec ko zrela dinja padne u krilo, neka se okrene prizma u slavu nadrealizma:

Vidi što stihovi rade, kakve su to parade! A srce kredite krade! Sve srce dobro znade i odavna to znade:

Na gozbi maštanja ludih ptičji orkestar svira, kraj platane u parku

u onoj usijanoj glavi, kad se sav svijet zaplavi

u kuli od papira, izgužvanog papira, ispod nebesko modrog pustenoga šešira!