Milan Novak | Robert Roklicer: Nebo nek' je i dalje samo nebo

 

»Trenutak pada bogova« (Udruga Jutro poezije; Zagreb, 2011)

Nekako dvojim s pisanjem. Ne zbog toga što autor to više ne može pročitati, baš zbog toga trebalo bi mi biti lakše. Ne, nešto zamagljeno se proteže kroz misli koje sastavljaju refleksiju Robertovih riječi. Istini na volju, s njim je najteže upravo početi. Ne pronalazim hvatište u kojem bi se uhvatio bljeskovitih događaja s kojima autor započinje svaku svoju pjesmu. I paradoksalno, on prokleto dobro zna, koja je prva misao prvoga stiha.  Natanko nam objasni u koji period prošlosti nas vodi, čiji lik i glas će upotrijebiti, s kim će komunicirati.

A meni nekako ne polazi za rukom. Zapravo teško, možda s poštovanjem  ulazim u sadržaj, jer se pjesme u zbirci ''Nebo nek' je i dalje samo nebo''

uglavnom oslanjaju na prolaznost ili završavaju u dijalogu sa smrću. S naglaskom na činjenicu da ga smrtonosac kolovoza 2018., dobrih sedam godina nakon objave zbirke, stvarno dostiže. 

Ili zato jer su pjesme toliko neposredne da rasprave i raspredanja o njima postaju nepotrebna i nesmislena. A može bit' zato jer su mnogi zaključci pjesama toliko otkačeni koliko je mogao biti otkačen samo Robert Roklicer. Tome je teško još nešto dodati.

Ili pak zato jer većina pjesama, iako se autor tome želi izmaknuti, uhvate neki titraj iz njegove neizbrisive ratne prošlosti. Slavonac, kojem bi brige oko novogodišnjeg bora za Božić bile potpuno dovoljno, u pjesmi NE BIH GOVORIO O TOME iskaže gotovo molbu:

»…meni dajte ono nebo i onu zemlju

da ih spojim u jedno i zaspem

zaboravim sanjati zaboravim zauvijek.«

Očito rodnu zemlju nikada nije izbrisao iz sjećanja. Ili bolje, kako sam autor piše »maknuti s lica«. A u pjesmi OŽILJCI skrušeno priznaje da  bomba u njegovom džepu ima posve određenu namjenu.

Robert Roklicer zbirku pjesama »Nebo nek' je i dalje samo nebo« stvara kao neki kaleidoskop vlastitih pogleda na život. Dotakne se bijede gastarbajterske sudbine neke majke u Stuttgartu i to zazvoni kao hvalospjev za sve koji su svojoj djeci željeli najbolje i pod cijenu vlastite patnje. U svoj ekspresivan odnos prema povijesnim i aktualnim događajima unosi cinizam i prijezir. To postaje autorov prepoznatljiv izraz. 

Najjače iznenadi posljednji Robertov zamah na kraju knjige. Čitatelja stavi u budućnost, a sam, promatrajući svoju izgubljenu dušu, zapisuje jauk snova kao riječi stvarnosti. 

I odlazi. Već tada.

»…licemjerski – roklicerski

čekamo red

za neki

novi nered.«

Prijevod sa slovenskog: Ljubica Ribić

Beretinec, 19. 1. 2026.