Branka Smoje | Sedmi kontinent

„KOLUMBO JE TRAŽO INDIJU, A NAŠAO AMERIKU.

SVATKO IMA SVOJU INDIJU, A I AMERIKU KOJA GA ČEKA.

VAŽNO JE IĆI“

(nepoznati autor)

Mexico

Sjajne točkice su se polako povećavale, kako smo se približavali zračnoj luci Mexico Citya. Ličili su mi na kolutove dima iz lula starih Asteca. Zamišljala sam ritualni ples oko vatre. 

Hotel, u kojem smo bili smješteni, bio je na Zocolu, glavnom trgu u gradu. Kako je bio prvi studenoga, Dan mrtvih, najveći praznik u Mexicu, to je Trg bio pun ljudi, pjesme i mirisa cvijeća.

Prošla je ponoć kada smo se moja grupa i ja prošetali trgom. Crna i žuta boja su se prepletale,  mariachi su svirali. Samo sam brkove i široke osmijehe vidjela  ispod velikih sombrera. U malim šatorima su starije žene pričale priče okupljenoj djeci, a ona su ih slušala širom otvorenih usta.

Mene je privukao zvuk bubnja. Osvrnula sam se i ugledala vatru, i grupu Indijanaca kako plešu.

„Idem do vatre“, rekla sam svojoj grupi putnika, i približila sam se plesačima. Plesali su u snažnom ritmu bubnjeva. Stala sam u krug, i cupkala na mjestu. Mirisni štapići su obuzeli zrak. I vatra je plesala. Ugledah gola leđa muškarca, orošena znojem i obasjana sjajem vatre. Do pola  leđa mu se spuštala perjanica. Crvena.  Mislim da sam malo zaslinila. Osjetila sam miris, nepoznat, ali ugodan, čini mi se pomiješan s mošusom.  Visok je. Mišićav. Leđa s perjanicom su se okrenula, i ugledah najsjajnije crne oči.

I samo lagani osmijeh. Uhvati me za jednu ruku, ja ga čvrsto stisnem, a drugom mi daje znak da mu se približim.

Stojimo u centru kruga, lagano se njišemo, jer su i bubnjevi malo usporili ritam. Slobodnom rukom mi pravi krugove iznad glave, šapuće, nešto na svom jeziku. Zatim promijeni ruku, a drugom me obuhvati oko struka. Sada smo još bliže. Snažno osjećam njegov miris. Duboko dišem. Upijam ga.

Polako me vodi prema jednom kraju kruga, sa bačve  nešto uzima, i prstima mi crta krugove po čelu. Miriše na cvijeće.

„Eto, sada sam ja tvoj suprug“, tiho mi kaže na engleskom.

„Ali , ja imam …..“, pokušavam odgovoriti .

Mahne rukom, kao da ne odobrava, „Pst, sada sam ja  tvoj pravi suprug“.

I stavi mi u dlan malu roza lulu od keramike. Mene je odmah podsjetila na falus. Ups.

„Ekipa, ovaj me upravo oženio“, okrećem se i glasno kažem. Čujem pljesak.

Onda u njegovoj ruci ugledam  posudu, do pola punoj novčanica i kovanica. On mi je pruža, ja se stvarno od srca nasmijem, stavim novčanicu. Podignem se na prste i poljubim svog novog supruga.

Sve se plaća, pa i brakovi. Oni pravi.

Indija

Kasno popodne smo stigli u Varanasi, grad na istoku Indije. Imali smo taman toliko vremena da na vrijeme stignemo na večernju molitvu u  svetištu na Gangesu. Zarobila me narančasta boja cvijeća, mirisni štapići od sandalovine i jasmina, prašina koja se zavlačila u kosu i nos, i žamor ljudi me smirivao.

Na povratku, smo Vlasta i ja odlučile posjetiti mali hinduistički hram nedaleko od našeg hotela.

Već je padala noć, svijeće su gorjele na stepenicama hrama. Čulo se tiho mrmljanje molitvi i malo glasnije Ommmmm.

Prošetale smo hodnikom,  zastala sam ispred vrata ne tako velike prostorije. Shvatila sam da moram skinuti obuću, i bosa ući unutra. Ispred svakog zida su bila postavljena dva tri stola s mirisnim štapićima, svijećama, te slikama bogova i božica u šarenim šalovima. Na centralnom dijelu je bio veliki stol, s puno posuda i  pijeskom u njima  u kojima su gorjeli štapići.

Zrak je bio težak, a mirisi presnažni.

S lijeve strane je na maloj klupici, prekriženih nogu, sjedio muškarac srednjih godina, sijede kose zavezane u rep, u žarkoj žutoj košulji, i nešto svjetlijih žutih širokih hlača. Imao je sklopljene oči, palac i kažiprst je držao priljubljene, te tako stvarao zatvoreni krug.

Stvarao je  mir oko sebe. Ja sam tiho obilazila prostoriju, palila štapiće, i udisala tišinu.

Kada sam se približavala muškarcu u žutom, pogledi su nam se sreli. Dao mi je znak da sjednem nasuprot njega. Okrenula sam se da vidim gdje je Vlasta. Mahnula  mi je.

Sjela sam, i gledala moga Budhu. I on je mene dugo promatrao. U očima su mu se razigrala sva zrnca oko zjenica, za koje nisam ni znala da igdje u svemiru postoje. Prstima  je, ispred moga lica,  pravio  sitne kružnice s jedne na drugu stranu, zatim mi je kažiprstom utisnuo žutu točku između obrva.

„Ma je li to deja vu“, pomislih uz blagi osmijeh.

Budha se nije nasmiješio, ali su mu oči bile tople.

Šaptao je nešto na nekom narječju indijskog jezika, i svako  toliko je šapnuo „Ommmmm“.

Bilo mi je jako ugodno. U slijedećem trenutku je u ruci imao svjetlo žuti svileni šal, i omotao mi ga oko vrata.

Pritisnuo je dlan o dlan i rekao „Namaste“

I ja sam mu uzvratila s namaste.

„Vlasta, mislim da me je i ovaj  Budha oženio“, tiho sam ustajući rekla, i unazad izlazila do vrata.

„Maco, ma ne mogu vjerovati, zar opet“ smijući će Vlasta. Ona je bila prisutna i mom vjenčanju u Mexicu.

Ovaj nisam platila. Vjerojatno, brak i nije bio pravi.

Šal još uvijek visi na kvaki ormara u mojoj sobi.

Napulj

Poslije poduže šetnje starim dijelom Napulja, sjeli smo na Palazzo del arti. Nasred trga su tri malo starija svirača pjevala talijanske canzone. Nas četiri prijateljice i vođa puta smo se odvojili od grupe i odlučili odmoriti i uživati u gradu od pizza. 

Konobar, malo niži, proćelave crne kose, ugledao nas je odmah i žurnim koracima stigao do našeg stola, glasno komentirajući i mašući rukama.

„O, dobar dan, kako ste, kako ova ljepotica, što biste popili, ja preporučam….“ Sve u jednom dahu, na tečnom napuljskom dijalektu viče Crni. Tu i tamo pogledava mene, i sve mi se nešto smiješi, okreće okicama, namiguje. Nisam odmah ni shvatila da mi se javno udvara. Naručujemo netko kavu, netko mineralnu, netko pivo. On se naginje nad našim vodičem, nešto mu govori i maše rukama. Odlazi.

„Slušaj Maco, ovaj me tip upravo pitao da bi li ti htjela biti njegova supruga. Odveo bi te na Siciliju, i oženio. Tako mi je djelovao ozbiljan. Ma ja ti mislim , da je to sve Cosa Nostra, pa ti vidi“, smije se naš vodič.

Vraća se Crni, dijeli pića i dolazi do mene, s najvećim osmijehom koji sam dosada vidjela.

„Bella, Bellisima mia“, pjevajući mi govori. Ulijeva mi mineralnu, i kao slučajno mi dotakne za ruku.

„O sole mio, o sole mio…“, pjeva mi snažnim glasom zajedno sa tri mužikaša.

Nasmijem se od srca. I Crni se smije. Valjda je mislio da sam pristala.

Vraća se za par minuta i donosi mi kutiju s prozirnim poklopcem.

„Bella mia, za tebe baba“, značajno mi pruža kolač. (poslije guglam; Baba je poznati napuljski specijalitet, tortica od kvasca, natopljena rumom, a u sredini ispunjena šlagom).

Kada smo odlazili, zagrlim ga. Mislim da je znao da nisam pristala.

Ni ovome nisam ništa platila, osim račun od pića. Ali Crni me nije ni oženio, samo je to htio.

Amsterdam

Drugi dan u Nizozemskoj. Otišli smo u selo pokraj Amsterdama. Imali smo slobodno vrijeme za razgled i fotografiranje pokraj vjetrenjači. Nakon toga slijedi razgledavanje male tvornice klompi.

Privukao me miris drva. Sjela sam u prvi red male radionice. Ispred mene je bio radni pult, a iza njega nekoliko strojeva za izradu klompi. Na policama pored je bilo je desetak  što neizrađenih, što već gotovih proizvoda. Muškarac, visok, plave poluduge kose, u pravim godinama, i zelenom keceljom kao trava u Nizozemskoj, jednom rukom je vrtio kolo, a drugom okretao komad drva iz kojega će kasnije nastati klompa. Gledala sam u njegove mišiće na rukama.

Čini mi se da je u jednom momentu zrak stao.

Kada je bio gotov, pokazao nam je gotovu klompu, i pitao tko bi  se želio okušati izraditi istu. Poletjela sam kao metak. Uvijek znatiželjna. Stao je iza mene, obgrlio me svojim snažnim rukama. Miris drva škakljao mi je nosnice. Duboki udah. Pokazivao mi je kako ću držati drvo i okretati stroj. Naravno, da mi nije uspjelo. Ali  sam zato dobila najslađi osmijeh.

Kada je mala „školica“završila, prišao mi je, rekao je da se zove Andre, i pitao što želim da mi napiše na mojoj klompi, i neka se vratim za  petnaestak minuta.

Obuzeo me miris drva, tulipana….

Vrativši se, privukao me u zagrljaj, i rekao svom sugovorniku

„Ovo je moja nova djevojka“, malo me odmakao od sebe, kao da traži moj pristanak. Trajalo je par sekundi, ja sam uzdahnula. Baš je bio zgodan. Moj tip. Golicalo me.

Znao je odgovor, dao mi je klompu, poslao mi je rukom poljubac.

„Čuvaj je“, samo je prošaputao.

Andre me nije zaprosio, možda je to htio, ili je smatrao da vrijeme zaruka prethodi tome.

Ni njemu nisam ništa platila.

Čuvam klompu. Piše Maci s otvorenim srcem Andre.

Zanzibar

Nedaleko od našeg hotela ugledala sam kafić Freddiea Mercurya. Ušla sam, na zidovima slike  pjevača u prirodnoj veličini, omotnice njegovih ploča. Jarke boje stolica, fotelja i jastučića na njima. Prošla sam do terase. Velike. Pružao se pogled na more, brodove, galebove. Sve je mirisalo na začine. Sa zrakom  se disala opojnost. U kutu terase svirao je sastav. Taktovi su zvali na ples. 

S torbom preko ramena, pristupila sam sviračima i zaplesala. Odmah su mi se pridružila dva plesna para. Najprije sam ga namirisala. Cimet, kardamom, vanilija, mošus  ili neki mix. Okrenula sam se i ugledala njega, boje mliječne čokolade, osmijeha kao sunčan dan. Bio je za glavu viši od mene. 

„Hakuna matata“, blistavim osmijehom je rekao, njihao se u ritmu muzike, uhvatio me za ruku i nastavio u plesnom ritmu. Smijali smo se. Ja glasno, a on još glasnije. Na sebi je imao dashiki, košulju, prozračnu,  malo iznad koljena, poludugih rukava, izrazito crvene boje, obrubljene zelenim trakama na rukavima i oko vrata, te zelene svilene hlače, malo svjetlije nijanse od trakica. Pogled mi je mamio medaljon. Pola obojan u zelenoj, a pola u zlatnoj boji. Pisalo je nešto na njemu. Kasnije sam doznala da piše hakuna matata (nema problema).

Odmah me pitao odakle sam, čime se bavim, jesam li udata. Rekao mi je da se zove Berat, da je on vlasnik kafića, da mu posao dobro ide. Preporučio mi je  njihovu tradicionalnu morsku juhu.

Otplesavši par plesova, dobro oznojeni od žestokog ritma, mahnuo je muzici, koja je zasvirala nešto sporije, uhvatio me za ruku i odveo do stola tik do ograde.  Osmijehom, u kojem sam vidjela oblake, vratio mi je ravnotežu tog ljetnog vrućeg dana. Okrenuo mi je leđa i otišao do kuhinje, a ja sam vidjela najljepšu mušku stražnjicu. Pala sam u guzozureći trans.

Juha je bila savršena, i govorila je , kako bi moja mama rekla, sve svjetske jezike.

A ja sam se zaljubila u sedef u njegovim očima.

Svaki sam dan dolazila u kafić, plesali smo, ja bih pojela svoju juhu, on bi me ispratio do vrata, lagano se naklonio i nasmiješio.

Zadnjeg dana mog boravka na Zanzibaru  poklonio mi je svoj medaljon upitavši me želim li biti njegova treća supruga.

Valjda mu je  moje ukočeno držanje dalo  odgovor.

„Ali ti ćeš biti moja glavna mke (supruga)“

Odmahivala sam glavom i samo sam uspjela prošaputati „Hakuna matata“

Berat  mi je odnio dio srca, a ostavio miris kardamoma u mom nosu..

Kosovo

Moje prvo zaposlenje je bilo u tvornici vijaka. Ja sam bila referent za maglu i utjecaj iste na let ptica preko ekvatora. Uglavnom sam preslagivala dokumente po abecedi i datumu nastanka.  Radno vrijeme od šest do četrnaest, kako se radilo se u tri smjene, ujutro bi čim bih došla u kancelariju već bilo par ljudi iz noćne. Nekome je trebala potvrda, nekome kopija radnje knjižice, a mnogi bi došli samo na kavu ili mali razgovor do polaska autobusa.

 Jedno jutro je došao visoki i mršav muškarac, izrazito crne kose, otprilike četrdeset pet godina star. Nosio je tamnu maramu oko vrata.

Odmah se predstavio, rekao je da mu je ime Abdulah, pružio mi je ruku i rekao da dolazi sa Kosova iz jednog sela blizu Prizrena. Pričao mi je da ima suprugu, četiri sina i dvije kćeri, i da mu najmlađi sin ima petnaest godina, koji još živi s njima.

Dolazio je Abdulah  svako jutro, kad je radio noćne. A uglavnom je njih odrađivao, jer su bile bolje plaćene.

To je bilo vrijeme kada sam puno pušila, skoro kutiju i po na dan. Kancelarija je bila puna dima. Zimski dan, još sunce nije izašlo. Uđe Abdulah, ja mu pružim šalicu upravo skuhane kave.

„Imam ti nešto reći“, kaže poslije prvog gutljaja

„Prekrit ću te zlatom, ali imam dva uvjeta“, nastavlja.

Upitno ga pogledam, a on nastavi.

„ Udat ćeš se za mojeg najmlađeg sina,  prvo bi trebala prestati pušiti, a drugo, ćeš meni svako večer prati noge“, kaže u jednom dahu.

U sebi sam se nasmijala, ali sam glasno rekla

„Hvala ti, još bih ti i mogla prati noge svaku večer, ali stvarno ne mogu prestati pušiti“.

Kasnije, tokom godina sam se osjećala kao kraljica optočena zlatom.

Dogodine putujem na Madagaskar.

Nedostaje mi broj sedam. Broj ljubavi.

Možda nadopunim priču.