Zrinko Šimunić | Zašto kućnim majstorima plaćamo bez pogovora, a književnim majstorima ne?

  

“Zašto kućnim majstorima plaćamo bez pogovora, a književnim majstorima ne” bio je naziv polemičke tribine održane 28. travnja u DHK, na kojoj su sudjelovali Marina Katinić Pleić, Jasminka Domaš, Damir Karakaš i voditeljica Lada Žigo Španić. Nisam bio na tribini, ali sam Ladi prije same tribine poslao svoj kratki esej. Mislim da pitanje nije izgubilo na aktualnosti, pa svoje razmišljanje rado dijelim i čitaocima Kvake:

Pitanje, odnosno tema tribine „Bez cenzure“, je intrigantno. Ako ga shvatimo doslovno, tada možemo reći – ne, ne plaćamo kućnim majstorima bez pogovora, osobito ako nisu obavili dogovoreni posao. Plaćamo bez pogovora ako cijenu znamo unaprijed, a sve je obavljeno kako treba. Kućni majstori su nam neophodni, spremni smo ih platiti kad sami ne znamo popraviti električnu ili vodovodnu instalaciju. A književne majstore niti ne zovemo u kuću, odnosno u naše male stanove. Možda se „U vilama hrvatske elite“ i održavaju književni saloni, soareje, tko zna, o tome ću čitati u istoimenoj knjizi svoje prezimenjakinje Marijane Šimunić Raič, a koja je u elitnim vilama radila kao kućna pomoćnica. Uzgred, ovu knjigu imamo za lektiru u našem Čitalačkom komitetu Voltino, a moderatorica nam je književnica Kristina Kegelj.

Književni majstori očekuju, i to samo onda kad se zaista tome nadaju, honorar iz fondova društvene zajednica, od Ministarstva kulture i medija, od Grada Zagreba … Ne pamtim kad sam u ovom stoljeću bio na recitalu poezije, književnoj tribini, a da se od publike, dakle pojedinaca, tražila kupljena ulaznica. Možda Filozofski teatar filozofa Srećka Horvata ? Na žalost, taj teatar je trenutno u Rijeci, a ne u Zagrebu. Pamtim, jednom davno, godine 1998.-e, u dvorištu osnovne škole u Komiži, nastupali su Tonko Maroević, Jakša Fiamengo, Joško Božanić, možda i Luko Paljetak. Ulaznica je bila 10 kuna, a publika je bila brojna, dvorište je bilo puno. U to doba je hotelski menu bio 40 kuna, danas sigurno nije manje od 20 Eu – dakle, ulaznica bi danas bila 5 Eu. Skromno, ali publici prihvatljivo. Čini se da se ovdje ipak radi o odnosu ponude i potražnje, za jaka imena naći će se  i poneka kovanica u lisnici, za skromna, manje značajna imena, vjerojatno ne.

Na našem književnom nebu ima jako puno kvalitetnih književnika amatera. Ne mislim pritom na pejorativno značenje riječi amater, nego na doslovno – pojedinac koji se umjetnošću bavi iz ljubavi, a ne živi od nje. Amateri su sretni da negdje nastupe, da se njihov glas čuje. Doduše, ponekad se i razočaraju, i to nakon što zarade zlatni tapšaj, a nitko ih nije pitao za, eventualne, putne troškove. Umjetnost nije besplatna, a nije niti volontiranje.

Uzgred, pomislio sam da amaterski pristup javnim nastupima, kad su honorari u pitanju, šteti profesionalcima, odnosno da se radi o nelojalnoj konkurenciji. Sit gladnom ne vjeruje. Naime, ne radi se o tome da kućne majstore plaćamo bez pogovora, a književne majstore ne. Vrlo često o honorarima, kad su književni majstori u pitanju, nema niti razgovora, a kamoli pogovora, novac se tu niti ne spominje. I jake književne tribine, odlično vođene, ne isplaćuju honorare, naravno, ako ih Grad ili Ministarstvo nisu za to predvidjeli. Dio književnih časopisa prima naše priloge, a o šoldima šuti. Izuzetak je ugašeno Hrvatsko slovo, a koje je svojedobno autore unaprijed upozorilo kako stoje stvari, odnosno da novaca za književne priloge nema. Na žalost, niti Društvo hrvatskih književnika nije, kad su honorari u pitanju, jedinstveni organizam. Ogranci se razlikuju, neki časopisi isplaćuju makar simboličan honorar, a neki baš ništa. I šute o tome. 

Nitko književnim majstorima ne brani da odbiju nastupiti, ili objavljivati, bez honorara. Doduše, ne znam bi li takav bojkot pomogao. Znam da postoje majstori koji baš tako razmišljaju, koje ne raduje besplatni nastup. Primjerice, prije dvadesetak godina sam jednog varaždinskog književnika pokušao animirati da bude gost na Jutru poezije, tada nije za to  bio predviđen honorar,  nije me odbio, ali bilo je očito da ga to ne zanima.

Moj zaključak – kućne majstore plaćamo jer ih trebamo, a nema ih dovoljno. Književnika je, očito, previše – za potrebe našeg tržišta, a i šire. Inače, preporučio bih književnim majstorima da ne objavljuju besplatno, da ne nastupaju besplatno. Neka budu razmaženi, doduše, malo je pravih majstora u Hrvatskoj koji si to mogu priuštiti.