Nina Vukadin | Sat što kuca pod vodom

Sat što kuca pod vodom

ne žuri.

Vrijeme tamo tone,

postaje mekano,

kao dlan pod jastukom sna.

Kazaljke plivaju u krug,

ne pokazuju ništa,

ali sve govore.

U njima čujem otkucaj

tuđe tuge

što mi se zalijepila za srce.

U vodi

nema oštrih rubova.

Ni riječi ne bole,

tek pulsiraju tišinom

što se zadržava između rebra.

A pod jezikom —

hrskavost misli pucketa,

sitna i nemirna,

kao školjka razlomljena dodirom sjećanja.

Okus metala zadrži se na nepcu —

željezo tuge,

bakrena tišina.

U toj tišini —

vidim misao kako pluta,

obučena u sivo,

ne traži kraj,

ne traži početak.

Disanje je tu dublje,

ne zbog kisika,

nego zbog potrebe

da se ostane

kad sve drugo odlazi.

Sat što kuca pod vodom

ne mjeri minute,

već odsutnosti.

Sve što nisam rekla,

što nisam znala

kako izgovoriti.

I dok gledam gore,

površinu svijeta,

ona mi se čini daleka,

kao netko koga sam voljela

a više ga ne prepoznajem.

Možda ću ostati ovdje.

Ne kao bijeg,

nego kao prihvaćanje.

Jer neki satovi

ne mjere vrijeme —

nego dubinu postojanja.