Lucijana Živković | Ribolov i ostale stvari

Krenuli su u rano ljetno jutro njih osmorica, tri generacije: nećaci, stričevi, ujaci i susjed. Cilj nije bio daleko, obližnja ravničarska rijeka, a namjera uloviti pokoju ribu, a uz put se odmoriti od žena i muški zabaviti. Naravno uz alkohol. I prigodna je oprema u prtljažnicima dvaju automobila. Prvi je pun štapova, udica i ostalih ribolovnih rekvizita, a drugi nosi ono važnije, ohlađeno pivo, žesticu i hranu. Za prvi je teret zadužena starija generacija, a za drugi oni mlađi koji baš i nisu vješti ribolovu. Ali vole biti na otvorenom, jelda?

Sunce je upravo prognalo s puta suparnika, mjesec, koji je čitavu noć pospano čekao smjenu. Rijeka je nakon obilnih ljetnih kiša, širila svoje meandre, uvlačeći se u okolna polja i nasade kukuruza, paprike, duhana i rajčice. Sa sobom je dovukla meke naplavine pijeska koji se zbio uz obalni pojas. Prekrasna i divlja, davala je sve od sebe svojim dugim tokom, da bi se ovdje u ravnici smirila i ispružila svoje mnogostruke udove da zauzme što udobniji položaj za odmor. Njezin je mir remetilo jedino glasanje prvih ptica koje su i same krenule da ulove što bolji plijen dok se sve živo ne skrije od ljetne žege.

Ribolov kao razbibriga, omiljen je među muškarcima ovih područja uz rijeku. On ima ponekad prednost i pred kraljem muške zabave, nogometom. Njegova je ljepota u čekanju, a kad se čeka, miruje se dobro pozicioniran po mogućnosti na mjestu koje si prethodni dan „nahranio“. I nema te sile da te makne, a kamoli da bi potrčao kao nogometaš. Dakle, tu nogomet zauzima drugo mjesto sve dok se ne pojavi nešto statičnija aktivnost, gle oksimorona!, kad će pasti čak na treće. Možda šah? No za tu „aktivnost“ treba malo mozgati, a to onda nije razbibriga. Nju najbolje definira sintagma mozak na pašu.

I dok se tu pričalo, stižu dva vozila koja se probijaju kroz prašinu kolnoga puta s veselim društvom s čijih se zvučnika čuje predvidljiva muzika o patnjama jer ga ona ne voli, a spominje se čak i poneki cvijet, možda karanfil? Ako je i bilo budnih riba u potrazi za hranom, ovi će ih zvuci sigurno potjerati dublje u zaklon. Ponekad bismo se i sami htjeli zakloniti od takvih nota.

I evo ih, stiglo je veselo društvo s tim da su mladi malo veseliji još od sinoć, dok starija generacija istovaruje teret podalje od vode. Dok su stric i prijatelj razapinjali mali šator koji će ih braniti od sunca, susjed i ujak su razvrstavali pribor i pripremali se za pecanje.

Mladi su sjeli i povadili svoje mobitele da im ne bi promakli neki komentari s društvenih mreža o uspješnosti sinoćnje zabave. Stari su ih opomenuli, pa su ipak malo utišali zvukove već iz auta poznatih izvođača.

„Kog ste vraga to nosili sa sobom?“ ljutito je komentirao stric. „Ne možeš imati mira ni na vodi!“ „Hajde pusti ih, samo bi nam mutili i tjerali ribu. Nek se zabavljaju. Samo malo dalje, dečki“, obratio im se ujak. 

Oni nevoljko poslušaju  i uzevši par sendviča i piva udalje se iza divlje izraslog drveća i visoke trave. Odande se ipak čuo, istina, tiši zvuk pjesama koje izvode takozvane cajke, popularne pjevačice umjetnih atributa iz okolnih zemalja. Malo su se približili vodi tek da je osmotre jer je obala bila mjestimično muljevita. A onda bi opet sjeli i ispijali svoje pivo, zalijevajući ga žesticom. Ipak, mlađi od dva nećaka ode po štap i pribor i pridruži se ozbiljnijoj ekipi.

         ***

Iza riječne okuke čuli su se udaljeni glasovi žedne mlađarije, dok su ostali, stavivši mamac i zabacivši udice sjeli na ribičke stolce i zapalili cigarete. Na pristojnom razmaku, da ne smetaju jedni drugima, promatrali su kako se voda mreška i čepovi plutaju u smjeru lake struje. Kad bi čep nestao u mutnoj vodi, malo bi pričekali pa naglo povukli štap te brzo namotavali strunu, u nadi da će na kraju ugledati ribu od bar nekoliko kilograma. I tako sve dok se taj san zaista ne ostvari. Za to vrijeme pričvršćen uz vodu, čekao je meredov, mreža za uhvaćene ribe koja je ostajala dijelom u vodi da uhvaćena riba u njemu ne ugine. 

Nećak koji se pridružio ribičima, odlučio je blinkati. Uzeo je nekoliko varalica, a jednu od njih pričvrstio na udicu. Htio je uloviti grabljivicu koja je gotovo uvijek veća od ostalih riba. 

„Odoh ja blinkati malo naprijed“, javio se ostalima. „Čuvaj se! Muljevito je, ne idi preblizu blatu!“ upozorio ga je susjed. Mladac odmahne rukom i već nakon nekoliko minuta vidjeli su ga kako ritmički zabacuje i vadi udicu vukući je kroz vodu ne bi li zavarao ribu, kad poleti za pokretnim mamcem. Uto je prošao i pored već veselog društva koji su mu, očito zabavljeni igricom na ekranima mobitela, samo mahnuli. 

Za par sati, kad je sunce dobrano usijalo zrak i vodu, ribiči se povuku pod šator koristeći pauzu da malo prezalogaje. „Baš i nije dan za ribolov. A jučer sam čuo da idu pravi šarani, najmanje od kile“, nije gubio nadu stric. „Hoćemo ostati ili idemo?“ upita susjed. „Žao mi je otići jer sam jučer nahranio,“ otkrije on.

„Odmorimo se dok sunce ne zađe. Bit će još prilike.“ Stričeve riječi naiđoše na odobravanje. Ionako, što bi kod kuće radili! Iza šibljem obraslog dijela stotinjak metara dalje  čuli su se sve rjeđi povici nećaka u igri i nečije glasno hrkanje. Ribiči nakon izvjesnog vremena krenu provjeriti štapove i ako treba mamce, uglavnom kedere za soma i štuku ili kukuruz za šarana.

„Daj vidi načas ovu ekipu mladeži, da ne bi zabava iskočila iz tračnica“, susjed se obratio ujaku. „Ma ne trebaju oni nikoga. A i što im može biti, mi smo tu!“ odgovori ovaj i pođe prema svojem mjestu da provjeri udicu. I ostali, neki još žvačući sendvič, pođu do svojih mjesta s pivom u ruci. Nastaviše po planu iščekujući svoj ulov, bolji od ostalih. Dok je sunce putovalo k zapadu oni ipak odluče poći kući, jer očito da je i ribama bilo vruće pa su se sklonile u dublji dio rijeke gdje su nestale u spletu riječnih trava.

Spremajući pribor, sjete se nećaka koji još nije stigao s blinkanja. Ujak požuri do mlade ekipe koja je zalegla u travu: „Hajde neka netko potraži našeg pecaroša s blinkerom. Još se nije vratio.“ Digne se njegov stariji brat, jaki dvadesetogodišnjak i protežući ukočeno tijelo uputi se u pravcu kojim je otišao brat. Ljutito se obrati društvu: „Sad ga moram još dadiljati, velikog ribolovca!“ I zamakne za grmlje dok ostatak društva pokupi stvari i krene prema autima. Spremajući ribičku opremu, padnu i dva tri vica, a najbolje od svega bio je današnji rezultat njihove utakmice s ribljom ekipom: jedan nula za ribe. 

Iz daljine se odjednom začuli uznemirujući glasovi. „Čini mi se da su naši dečki“, reče stric. „A zašto viču toliko? Da nisu pali u vodu?“

„Pa znaju plivati“, sad će susjed bezbrižno, već sjedajući u auto. „Ne bi vikali da nije nešto opasno. Idemo vidjeti!“ I ujak se zabrinuo. I dok je ostatak mladih polako kretao k autima, starija ekipa, svjesna opasnosti na vodi, požuri prema glasovima. Tlo je bilo zaraslo skliskom  travom koja im je usporavala korake.

Kada su izašli na čistinu gdje je kiša na obalu nagomilala slojeve blata, ugledaše čudan prizor.

Mlađi nećak koji je išao duž rijeke blinkerom loviti štuke i somove, sada je gotovo do pojasa upao u sloj treseta i pijeska koji je sličio živom blatu. „Nađi granu pa mi pruži!“ vikao je starijem bratu, koji se u panici nije snašao pa je dohvatio tanku granu, gotovo šibu, na čijem je kraju bilo još nekoliko listova i pokušao njome doseći do brata. Ovaj se umirio jer svakim pokretom je propadao dublje. Sad je i spasilac zabrinuto povikao: „Upomoć!“ Bio je to trenutak kad je starija ekipa stigla nadomak dvojice braće. Kad je ugledao ostatak društva ljutito će: „Briga vas što ja tu spašavam čovjeka! Mogli smo se obojica utopiti!“ „Pogotovo ti s tom šibom“, ljutito će stric tražeći nešto čime bi riješili problem.

 Ujak i susjed pronađu slomljeno deblo koje je doplivalo niz rijeku i baciše ga na dio blata uz vodu. Zatim formiraju ljudski lanac dok je posljednji među njima s debla mogao doseći ruku koja je drhtavo uhvatila spas. Kad je nećakovo tijelo počelo izranjati iz blata, oni ga povukoše i kroz mutnu kaljužu dovukoše na čvrsto tlo. Bio je potpuno neprepoznatljiv dok mu se gusta i ljepljiva smjesa cijedila niz noge i ruke. Skinuo je odjeću, a brat je iz prtljažnika donio oveći kanistar vode koji je uvijek spreman ako zatreba i polio ga da spere što se moglo. U ruksaku je našao donji dio trenerke i pružio bratu da obuče.

„Kog si vraga tražio u tom mulju?“ ljutito mu se obrati stric kad je pranje bilo gotovo. „Išao sam se oprati. Nisam znao da je to mulj; mislio sam da je mutna voda“, sad već došavši k sebi odgovori nećak. „Pa dobro si se opro’“, našali se s olakšanjem stric, sretan što je sve dobro prošlo. 

Tada se ujak sjeti ribičkog štapa: „Gdje ti je pribor? Nisi valjda izgubio skupi štap?“ „Negdje u travi okolo“, jedva prozbori nećak.

„A gdje ti je obuća?“ upita ga brat opazivši tek sad njegova gola stopala. „Gdje bi bila! Ostala u mulju. Budi sretan da smo njega izvadili!“ susjed će sad već u šali. 

Napetost je popustila i svi su bili sretni zbog uspješnog pothvata, zaboravivši da nisu ništa uhvatili. „Idemo sada u birtiju. Neće nam vjerovati kad im ispričamo…“ mljeo je stric. Ali tada se javi spašenik s pitanjem: „A gdje vam je ulov, mislim, riba koju ste upecali?“

„E, pa upecali smo veliku ribu od šezdesetak kila!“ poluozbiljno će susjed. A nećak, ne shvativši šalu u čudu upita: „Tu ima tako velikih riba? Nisam znao. Koja je to vrsta?“

Gotovo u jedan glas društvo odgovori: „Ti!“ a brat doda: „Ti si jedino što smo danas upecali.“ I svi se nasmijaše, krenuvši konačno prema spomenutoj birtiji u obližnjem selu.