Jagoda Šimac Despotović | Roman Bez daška vjetra bit će predstavljen u petak, 18. travnja u 18 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića

 

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Uroci ili sihiri nedvojbeno postoje i stvaraju opasnu, zlu stvarnost Uroci i zapisi koji mijenjaju sudbine, bogato duhovno naslijeđe mističnog Sarajeva i nekadašnjih studentica koje pamte godine eksperimentiranja s onostranim – to je tema petnaestog romana Jagode Šimac Despotović „Bez daška vjetra“.  Jagoda Šimac Despotović iskusna je spisateljica koja u svom novom romanu zorno opisuje sarajevske skrovite ulice i tajne namijenjene odabranima, uroke i zapise u borbi dobra i zla, a čitatelja osvaja i sugestivnim opisima orijentalne arhitekture, sarajevskih veduta i orijentalnih specijaliteta, kafenisanja uz baklave, hurme i rahatluk.  

Ime Jagode Šimac Despotović dobro je poznato čitateljima domaće žanrovske književnosti jer je u svojih petnaest romana spisateljica obradila mnoge hrvatske legende i povijesne romanse. Piše poetičnim, raskošnim stilom koji publika voli, a među njezinim najpoznatijim naslovima su "Gusarska kneginja", "Svarogovi miljenici" i "Mila Gojsalić". Jagoda Šimac Despotović rođena je u Sinju, a studirala je književnost u Sarajevu. Danas živi i radi u Švicarskoj, zaposlena je u sveučilišnoj knjižnici u Bernu i više puta godišnje dolazi u Hrvatsku.

S Jagodom Šimac Despotović razgovaramo o temi njezinog najnovijeg romana, Sarajevu njezine mladosti, te o njezinom stvaralaštvu i ranijim djelima. 

Roman „Bez daška vjetra“ je mističan zbog tajanstvenih energija koje se usmjeravaju urocima i prokletstvima. Što Vas je inspiriralo na takav roman? 

Tu nekakvu tajanstvenu, ja bih rekla dodatnu energiju za osjećaj nekih drugih, nevidljivih sila, ali i te kako prisutnih u eteru oko nas, nosimo svi u sebi. Pitanje je samo jesmo li je i u kolikoj mjeri svjesni i vjerujemo li uistinu u nju i njezine moći. Nažalost, na to su najčešće spremni zli ljudi koji je zloupotrebljavaju i ritualima crne magije pretvaraju u uroke i nabačaje prokletstava. 

Meni je virenje u onostrano oduvijek bila inspiracija jer sam vjerovala snazi svoje intuicije. Uvijek sam joj bila otvorena i razumjela sam jezik kojim mi se obraćala. Utisnuta je i stoji kao grb na pročelju svakog lista koji sam ispisala ili ga pišem. 

Zašto ste izabrali baš Sarajevo za roman o urocima? Koliko je u romanu biografskih elemenata? Jesu li studentska mistična iskustva autentična? 

Sarajevo me primilo i obgrlilo kao studenticu koja je došla iz, doduše pobožnog, katoličkog, ali po meni ipak u duhovnost nedovoljno upućenog kraja. S temeljnom religioznom podlogom i svim onim onostranim, nadzemaljskim, što sam u Sarajevu u kratkom vremenu svojim očima vidjela i ostalim osjetilima iskusila, brzo sam nadogradila svoje stremljenje prema tajanstvenim i skrivenim. Prosuvši po meni kutiju mađijanja, nečega o čemu sam dotad samo slušala i čitala, pokazala mi je ta nova mistična sredina postojanje onoga nečeg drugog što sam ustvari oduvijek nosila u sebi i smjesta razumjela. 

Studentske ludosti i prizivanje duhova jako su opasna rabota, ali mi to onda nismo znali. Ne znam rade li to današnji studenti, ili su oni na nekom višem AI levelu, ali nama je to onda bila omiljena zabava. Nismo imali pametne telefone ni računala, a društvene mreže bile su nam večernja druženja i očajnička traženja odgovora na sve ono što nas čeka u budućnosti. Činilo nam se da su nadnaravne sile najpogodniji znalci pa smo im se i obraćali. 

Uroci i zapisi su legende o kojima se govori ispod glasa, ali ne javno. Koliko roman o urocima može pomoći da se o urocima i njihovom utjecaju javno progovori? Treba li govoriti o urocima i zašto? 

Uroci ili sihiri, koje ja nazivam domaća vudu vradžbina, postoje i to je nedvojbeno. U nekim sredinama, obično zaostalijim - što ne mora biti pravilo jer Sarajevo je moderan grad - postoje, naprotiv, kao svakodnevica. Primjenjujući ih, obično tajno i zlonamjerno, ljudi koji u njihovu moć vjeruju svjesno dozivaju i šire zlo. Nabace ih onome tko im u nečemu smeta, koga mrze ili mu na bilo čemu zavide. Znači, događaju se svima nama, razbolijevaju i uništavaju ljude koje poznajemo, koji su nam prijatelji ili su nam u srodstvu. U nemoći riješiti ih se, pogođeni obično traže pomoć hodža za koje vjeruju da imaju moć skidati ih, a nisu svjesni da su i oni ustvari u istom krugu zla. Tko se urocima bavi, na ovaj ili onaj način, podliježe im na kraju i sam.

Kako se ljudi uistinu gotovo svakodnevno bave urocima, truju se njihovim zlim karakterima i dozivajući ih tvore za sve nas opasnu, zlu stvarnost, treba o njima otvoreno govoriti i pisati te razgolititi i raskrinkati ljude koji im podliježu i šire ih.    

U romanu navodite primjenu zapisa kojim se urok skida. Je li recept za skidanje uroka točan? Kako znate za djelovanje majčina imena? Jeste li i sami imali iskustava sa zapisima protiv uroka? 

Recepata za skidanje ima više, ovisi o kakvom se uroku radi. Ne bih se pouzdala u pomoć hodža koji prave kojekakve zapise skidanja jer vjerujem da su i oni, na ovaj ili onaj način, opsjednuti zlim duhovima. 

Postoje, naprotiv, za to izučeni ljudi duhovnjaci i prvoklasni egzorcisti koji se u te radnje razumiju i prakticiraju molitvu. Recept majčinog imena savjet je jednog od njih, u ovom slučaju pripadnika islamskog egzorcizma. 

Izražavate se s lakoćom i vješto vodite priču kroz vrlo složen zaplet. Tko su vaši spisateljski uzori, domaći i strani? Ima li danas na našoj književnoj sceni pisaca koji vas inspiriraju?

Inspiriraju me mnogi pisci i spisateljice, i strani i domaći, ali najviše dobri pripovjedači. Zato su mi ruski klasici na prvom mjestu. Volim njihove priče, dubinu i pouke misli, stilove pisanja, opise prirode, mjesta, zbivanja i vremena u kojem su živjeli... Ostavili su nam priče čije su teme i dan danas jednako aktualne i moderne. 

 „Bez daška vjetra“ vaš je petnaesti roman. Ne slijedite trendove, već se bavite narodnim predajama, tajnama o gusarima, nerasvijetljenim događajima i legendarnim ljubavnim pričama. Kako ste počeli pisati i zašto? Kako birate teme? 

Teme ne biram i ne tražim. Kako sam kao strastvena čitateljica i spisateljica i nepopravljiva maštarka, dođu mi u glavu likovi, njihovi odnosi, mjesta kretanja, vrijeme radnje... zaokupe me nekom novom zbrkom, uvuku u sebe i priča počinje. Nametne mi se ne dopuštajući otpor pa kad dobije zanimljiv i živ oblik, počnem je prenositi na papir. Gradim priču kao kuću, ciglu po ciglu, ali bez plana i nacrta. Događaji i likovi nadograđuju se spontano.

Živite u Švicarskoj od 1995. godine, no pišete poetično, bogatim rječnikom i u vašim se romanima ne primjećuje da niste u svakodnevnom dodiru s hrvatskim jezikom. Kako održavate rječnik i kontakt s hrvatskim jezikom? Koliko često dolazite u Hrvatsku? 

Čitam puno, čime naravno obogaćujem svoj rječnik. Kako radim u sveučilišnoj knjižnici, na odsjeku studija za slavistiku imam na raspolaganju i knjige na južnoslavenskim jezicima. U Hrvatsku dolazim četiri-pet puta godišnje. Obavezno nakupujem novih izdanja i gutam ih za vrijeme odmora. Čitam i pišem neprestano, to mi je, pored predivnog posla knjižničarke, stup postojanja. Volim sve žanrove, od krimića do fantastike, domaće i strane pisce. Čitanje me odmara i obnavlja. S novom pričom uranjam u novi svijet. Svaka pročitana knjiga utisne i ostavi u meni djelić svoje čarobne moći.