Pitanja lome dan, prelama se sve i odlazim polako u san, jer negdje u iluziji iz duše izlazi proročanstvo satkano od zelene trave i uvelog lišća da bi me sakrilo u ovim melankoličnim jesenskim danima.
U kasni sat ovog poslijepodneva kad se ne čuje dah ocvale breze i kad me na pučini života nitko ne očekuje, crveno Sunce se užarilo, u daljinama se pokazalo i pitanje mi postavilo.
U toj poslijepodnevnoj kompoziciji melankolije i elegičnih slova praznina se objavila u bjelini tišine, zauzela mjesto u kutu iza očiju pa me doziva svojim sablasnim zazivom.
Otići ću opet putem Mjeseca, zatvorit ću srce u predvorje bijele tišine i neću se bojati te istine, jer me srebrni Mjesečev sjaj vodi u apstraktnu stvarnost gdje se ne snalazim kao nekad, ali iz podzemlja mojih želja progovara Vestalka koja se u ijek javlja kad sam najtiša i najčudnija.
Na raskrižju kod predvorja tišine i bijele neistine, zaustavit ću se s nemirom u duši i blagoslovom za tebe.
Nema me, opet me nema, odlutala sam u moju čudnu poeziju, zatvorila sam stari svijet, razvezala savez Neba i Zemlje i opet načinila gordijski čvor snova gdje na predvorju bijele tišine pokušavam odgonetnuti put za dalje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.