Nikola Dominis | Noćas tugujem

Noćas tugujem zbog svih izgubljenih mladosti

što trkom prođoše pored nas, bez sna, bez radosti

noćas će se niz lice sliti suzica zlatna, bar jedna

za sve one što bježe od života, tmurna i bijedna.

Noćas tugujem sa onima što išću praznih zdjela

i onima pozvanima na velebne gozbe, a nemaju odijela

tugujem noćas što nas dopadoše sudba tako zlih vremena

noćas tugujem za svakim koji pade ko žrtva bezimena.

Tugujem zbog krvave povijesti i nedužnih meta

htio bih da osjete, da zaplaču sve vojske svijeta

htio bih se izdići povrh površnosti, povrh rulje

dotaknuti srce, velikog i malog, i sveca i hulje.

I za svakim djetetom što upozna samo hladnu utrobu

za svakom ženom što je nekoć ljubav ponese grobu

tugujem zbog onih što rat zazivaju i onih što i bodre

više onih što strepe da im mili neće vidjeti zore modre.

I sve što postoji, svaki čovjek, svaki tvrdi kamen

neka u srcu ponese u noć svijetlo, živi plamen

noćas tugujem nad budućnošću koja se sprema za muku

noćas tugujem, i želim da ti svi, da ti sve, pruži ruku.