Nikola Dominis | Lutalice

Evo prolaze cigani

ti divni ljudi što lutaju

svirajte nešto ljubavno,

da bol s pjesmom progutaju.

Evo prolaze zaboravljeni

za njih nitko ne mari

možda samo poneko dijete

i fratar stari.

Evo prolaze djeca

jedini nevini, puni sreće

još ne znaju što je život

još beru majkama cvijeće.

Evo opet prolaze prosjaci

njihove cipele s rupom i vreće

i san o drugačijem životu,

al teško da će biti sreće.

Evo prolaze mladi

izgubljeni u kakofoniji mreže

kao da znaju što traže

u stvarnosti je sve teže i teže.

Evo napokon prolazi filozof

i ruši sva stara znanja

misli da je on početak,

tumači počela i stanja.

A evo prođe i bogataš

misli kako će još steći

pa stišće u džepu novčanik

otkud mu, ne želi reći.

Za njim stiže političar

što ga je opila snaga moći

vodi mnoge, a ni sam ne zna

kamo moraju poći.

I žongler se jedan tu našo

smije se, a oči mu plaču

svom vještinom ne može

skupiti ni sitnu plaću.

Pa na koncu evo poeta

o ljubavi pjeva i nesreći

i kako dugo već dugo sanja

neku novu pjesmu o sreći.

A nađe se i poneki pas

nesvjestan uz kraj puta

kako je lijepo tako,

život bez svijesti da luta.

I svi skupa se nađu tamo

na trgu kod stare ure

i nitko ne zna gdje ide,

a opet svi negdje žure.