Mirjana Mrkela | Brodarica

Foto: A. Horvat | Vrelo Une

(Prema narodnom vjerovanju, vila brodarica naplaćuje kazne onima koji mute vodu)

Šapće se da sam vitka kao vita jela, kosa mi ljepša od svile, usne rumenije od ruže. Na stranu moja privlačnost, ja ne dijelim ljude po tome principu. I ako netko slaže salo na vlastitome struku, neću se suprotstavljati, sve dok drugi nisu u opasnosti. Za primjer mogu navesti Kraljevića Marka, trbušastog i bahatog moćnika: stizale su glasine da ore gdje hoće, cijedi vodu iz kamena i mlati topuzom sve u šesnaest. Mojemu jezeru, nastalom od studenog vrela, nije se približavao te ga nisam pozivala na odgovornost.

Ali jednoga dana, djevojka koja obično ide pjevajući, dolazi po vodu uplakana i toliko ojađena da se jedva kreće. Proljeće je, površina jezera uobičajeno tirkizna, naokolo sve buja. Sjedim među zelenim granama pucaline na kojima su cvjetići propupali tako stidljivo da se zlatasta boja latica još ne može zapaziti, kao što ni vodonoša ne zapaža mene. Suze joj kapaju u vodu te ne znaš što je dijamantnije: te suze ili ta voda.

Mora biti da ima ljubavnih problema, pomišljam. Ljepota joj je specifična, a ravna kosa s bakrenim odsjajem i visoke jagodice neupućenoga mladca mogu i ustrašiti. Bacam pogled prema obronku na kojemu se raskrupnjao odoljen: mrvice korijena u džepu ili, još bolje, u postelji njenog dragana, učinile bi joj veliku uslugu. I pravo je vrijeme za branje, samo što bi ovogodišnji korijen bio od koristi tek za dvije godine. S mnogim lijekovima je tako: uz ljekovitost je potrebno i strpljenje koje je ponekad teže osigurati nego odgovarajuću travku. Otrovi su, međutim, druga priča.

Zatresem glavom pa djevojka više osjeća no što vidi odsjaj moje kose u zelenilu, diže pogled i obazire se. Ja podešavam glas na rub njezine čujnosti, recitirajući:

— U turizmu ne da radit' ćaća ili dragi večerom ne svraća? 

Ljepotica više nije tužna, a nije ni iznenađena — najednom je ljuta kao ris. Podbočuje kukove i sasijeca me pogledom. Predmnijevala sam da je stroga, ali nema ljudskoga stvora od koga bih ja preznula. Njezino držanje mi je zabavno, dok moja znatiželja raste.

— Nikada te nisam vidjela, ali znam tko si. —djevojka će samouvjereno, glas joj zvonak i ništa manje ženstven od mojega — Ti si brodarica, ljenčariš uz vodu i baviš se djetinjarijama.

Razmičem grane pa se odmjeravamo. Brbljavica nije strašljivica i ne obara pogled. Sve ukazuje na to da joj je, kako puk slikovito veli, voda došla do grla. Izreke o vodi su mi omiljene: vrč ide na vodu dok se ne razbije, to je lako kao vodu piti, baci dobro niz vodu — voda će ti ga donijeti.

Jesam, brodarica sam jer se bavim brodarinom, što ne može biti ni ljenčarenje ni djetinjarija. Brodarinu naplaćujem temeljem objektivne kontrole, ne podliježem površnosti, nemaru ilii nepotizmu. Svi znaju da krivac plaća i vjerojatno zato su naplate rijetke, a o njima se govori godinama. Kazne su stroge, no ni tada ne ubijam niti ubijam zbog uvrede. Na uvredu neću uzvratiti. Moj odgovor je pitanje:

— Da i?

— I ništa. Selimo se. Na gori je predviđeno skladište radioaktivnog otpada koje ne želimo dočekati. Nitko ne želi.

Zanima me tko je predvidio. Marko, naravno! Marko neće pitati narod o tome. Jer, pojasnio je, narod sam sebe dovoljno zaglupljuje kojekakvim pitanjima. Otpad je radioaktivan, a ne nuklearan, skladište je sigurno. Osobno se uvjerio.

Djevojka tvrdi da će svi stanovnici otići. Ja nakratko šutim. U meni ključa nezadovoljstvo. U meni bunt raste kao poplava.

Posuđujem nešto odjeće, stopala guram u nanule, kosu zavezujem u rep i nasrćem na Markove urede. Kažu mi da nije dovoljno obuzdati frizuru i udove. Neka pazim na glas i na pogled, neka smaragde svojih očiju ne izlažem svakome na izvolite! Kažu da primaju samo pismene pritužbe. Na vanjskome zidu netko je već napisao

GOROM JEZDI KRALJEVIĆU MARKO

Dvojim o smislu rečenice bez interpunkcijskoga znaka. Također i o maglovitome značenju glagola jezdi. Dolazi mi da ga iskarikiram predpisujući mu jedno p, no pisanje nije moj način. Nema toga pisma koje bi bilo rječitije od konkretne aktivnosti. Raspitujem se gdje je glavešina. Čujem da ne sjedi za uredskim stolom nego za trpezom u obližnjem restoranu. Sjedi sa sve svojim konjem i sokolom i kad sam ušla, ovako progovara namjesto pozdrava:

— Kao što vidiš, brinem se za ovdašnju faunu. Ali ti, vilo, zaveži, matere ti! Tvoje brodarine više nema, nego ako ne vjeruješ da je skladište bez izlaza, zatvorit ću te onamo pa pjevaj borbene!

I zatvorio me je: rukavice, kombinezoni, stare rendgenske cijevi, javljači za požar, šprice za markere za CT, doze za markere, ja i nešto malo nevažnog smeća iz Krškog. Trajalo je to, čini mi se, tristo ili petsto ili sedamsto godina. Za mene nevažno., za ovaj otpad premalo: on se sporo razgrađuje a ja se vječno pomlađujem.

Opipala sam sve zidove. Bili su zbilja debeli i kompaktni. Do mene nije stizalo ništa osim glasina, baš kao u stara dobra vremena. Trpjela sam ili sam ljenčarila, ovisi iz kojega kuta se promatra.

Onda su se mome vrelu, mome jezeru i mojoj baštini približili bageri. Srušen je stari mlin, zatrpan jedan rukavac, posječeno nekoliko stabala i voda se zamutila. Sve sam mogla istrpjeti osim toga posljednjega. Jer ja ne dam mutiti jezera, vila sam brodarica, a moje sankcije se, po starinsku, zovu brodarina.

Vraćam se kroz vrelo. Nitko nije znao da je to moguće. Nitko, unatoč raspoloživoj tehnici, nije sagledao dno vrela i njegove poddnene veze. Narodni pjesnik spominjaše čuda, ali ne i ovaj lokalitet.

Uz obalu sam. Vidim da se neobično razbokorila abdovina, zvana još i smrdljiva bazga. Ljeto je žarko pa su cvjetovi rano povenuli i bobe se ovdje-ondje već crne. Ako mene pitate, to ne sluti na dobro.

Ljudi ima. Ili nisu svi otišli, kako je najavljivala ona djevojka, ili su dobjeglice useljene u stare kuće. Zatičem ih oronule. Okućnice zapuštene, zidovi još ispisaniji, što primjedbama što priopćenjima. Kraljević je, pak, još trbušastiji i bahatiji. Više se ne bavi oranjem, draže mu je kopanje po tuđim dosjeima. Ne cijedi vodu iz kamena nego profit iz prekarijata. I topuz je zamijenio perfidnijim metodama. A moja brodarina je uvijek ista.

— Došla sam po brodarinu. — kažem jednostavno — Od junaka oba crna oka, to je ono što oduvijek uzimam. I ne uzimam samo tebi nego svima koji su ovdje mutili. Gotovo je, kraj je tvome kraljevanju.

A kad ja kažem kraj, onda to znači kraj.

Biljna zajednica na terasi ugostiteljskoga objekta, ili što bi Marko rekao ovdašnja flora, daje mi za pravo: U cvatu su hortenzije i azaleje, lijepe koliko i otrovne, pa i naizgled bezazleni mrazovac probija se kroz pukotine u betonu. Grane tise nadnose se nad stolovima, kalina u kutu puna je plodova, dok se za veću pozornost otimaju dvije vrste bobica: jedne jarko crvene, druge slatko sočne: bljušt i crna bunika.