Sa naslonjenim dlanima
Na dašcicu odškrinuta prozora,
I pogledi mili na dvorište,
Gdje se vjetar sa travkama igra
Cvijeće povija i lišće sapliće.
Sve je nestalo,
Samo je iscrpno tijelo ostalo,
Vjerno bijeloj kosi i postelji
Da druguje sa mislima,
Iz fioke požutjelim slikama.
Prestali su dolasci sa posla,
I čekanje razdraganog glasa.
Hitri pokreti neumorna tijela,
Zov daljina i let bez krila,
Sa ulice miris toplog hljeba.
Sve je prestalo,
Samo je iznemoglo tijelo ostalo,
Sa sjećanjem na imena
Kojih više nema,
Uzdah dugačak tek uz pokret ruke.
Utihnuli su udarci čekića
Uz jeku okovanih dasaka,
Sa tornja odjeci crkvenoga zvona,
Ulična vriska nestašnih derana
I uplašena majčina dozivanja.
Sve je utihnulo,
Samo je blijedo tijelo ostalo
Sa srcem koje počinje da prosi,
Da mijenja godine prošle
Za bolne i besane noći.
Ostala su zamagljena sjećanja,
Na cvrkut razdraganih ptica
Što asfaltu krilate sa krovova i žica
Da pokupe rasute mrvice hljeba,
Uz vesele časti pjevaju za đaba.
Sve je zamagljeno,
Samo je nemoćno tijelo ostalo
Sa strahom na pročelju stola
Da putu u neznano prkosi,
I zajašenoj smrti se naruga!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.