Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 8. veljače 2025.

Željko Perović | Istrošene godine


Kada druženje
Potreba postane,
A godine
Korake uspore
I skrate,
Tijelo poželi
Sa ulaznih vrata
Dašak vjetra
Da osjeti,
Samoću iz sebe
Protjera,
I riječima podrške
Dušu okrijepi.

E, baš tada 
Starost sama
Kraj prozora ostaje,
Sa tišinom
Koja sluh progoni
U čekanju zvuka
Zvona sagorjeva,
Zaboravljena
Od ljubavi
Koju je rođenjem
Poljupcima budila
Kradom pratila,
Posrnulu podizala
Kroz život
Podržala i hrabrila
Maglovitu budučnost
Oko sebe plela.

Istrošene godine,
Od svih zaboravljene,
U tišini
Sa ikonom ostaju
Da tugu
U sebi kriju
I umjesto dragog lica,
Molitvom u sebi
Preostale
Dane prigrle
I sjećanje
Suzama zaliju!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.