Marijo Habajec | Siročad svega svijeta

 

Ovo je neko čudno vrijeme

( u kojem gore gradovi anđelā ) .

Nečije majke pjevaju uspavanke
na izumrlu i teško razumljivu zavičajnom dijalektu......

Dok nečije druge majke umiru,

i bivaju ukopane u zemlju

koju ovi zimska pokorica snijega.

Izričući nutarnju molitvu duše

u mraku svog osamljena srca

svaki je čovjek siroče , bez obzira

je li ostao bez majke 

u 5oj  ili u 55oj godini svoga života.

A godine dođu , samo se došuljaju

a potom kopne kao zimska metafora .

Sprešani list suhog nevena ispao 

iz duhovnog Dnevnika uspomenā

da podsjeti na njegovu posvetu :

     " gledaj da budeš dobar čovjek 

              konkurencija je slaba

        ali je zato mogućnosti  mnogo "