Lucijana Živković | Sjećanja dviju gimnazijalki

Mirela je bila drugačija od ostalih. Da su je takvom doživljavali u gimnazijskom razredu, saznala je na tridesetogodišnjoj obljetnici mature u jednom renomiranom restoranu. To joj je onako usput, u razgovoru, spomenula vrsna razredna matematičarka, a sada profesorica matematike. Pojasnila je da se ta razlika vidjela po svemu: odjeći, ponašanju, stavovima, glazbi koju je slušala, uglavnom rock i rockabili, jednom riječju, bila je svoja. Mirelu obuzme osjećaj zakašnjele satisfakcije, unatoč svemu ružnom čega se sjećala iz prošlosti.

Matematičarka otvara ostale teme iz gimnazijskih dana. Traži odgovore. Želi ispočetka posložiti priču koja se s vremenske distance čini boljom negoli je bila prije trideset godina.

Možemo li kao nekada petkom nakon nastave? Konobar, džin i tonik, molim! Dva puta.

I počinje priča dok se glasovi bore za riječ. Bila jednom gimnazijalka Mirela koja je nosila duge suknje, pušila, slušala rock i imala starijeg dečka. Cure u razredu je nisu voljele, a posebno trojac Branka, Ivana i Jasna. Bez trunke razumijevanja s podsmijehom su gledale njezinu odjeću i stil, naglašavajući da je ne bi obukle niti u svinjac.

Na to bi Jasna još dodala: “A ni miris nije bolji.“ 

“Valjda nema kupaonicu“, nasmije se Branka, „čisti srednji vijek!“

Matematičarka se razljuti: “Kupi joj ti bolju suknju! Što ti znaš kako cura živi? Nema kao ti!“

Sad se pridruži i Ivana:“ Bar da je oprala kosu. Valjda ima vodovod?“

“Hajde babe jedne, skidam kapu onome tko živi bez vodovoda“, sad se obrani pridruži i Sven. Ovu raspravu o njoj, a kao da je nema, Mirela je smatrala još većim poniženjem. Sjeti se kako hvata vrijeme dok nikoga nema u kući, u one dvije prostorije bivše konjušnice gdje je stanovala sa samohranom majkom, priprema lavor i grije vodu na štednjaku te, zaključavši vrata, obavi higijenu. Maštala je o svojoj kupaonici s pločicama boje lavande. Udalji se od grupice i nastavi u svojim mislima. Sve to ju je iscrpljivalo, ali ne učenje, već ponašanje kolega iz razreda. I pitala se odakle ta zloba. Nisu valjda zavidni, na čemu? Nezrela derišta, dala je svoju dijagnozu. 

Dok se zabava zahuktava, njih dvije obnavljaju prošlost. Ma kakva bila, sjećanje olakšava narudžba: Može džin i tonik! I to je dio zajedničke prošlosti.

U školu se dolazilo u levisicama koje Mirela nikada nije imala. Nema niti sada. Iz prkosa! Prve je kupila svom nećaku, sebi nikada. Nije da ih nije htjela, ali do njih se teško dolazilo. Uglavnom švercom. Poradovala se kad je poznanik išao u Trst po robu. Platili su mu za levisice, a on donio neku imitaciju i to lošu: krivi kroj, meki materijal i boja štepova daleko od levisica.…Bila je razočarana, no sutradan ih je ipak obukla. Samo da je znala, ne bi.

Razredni trojac na okupu zaprepašteno se oglasio Brankinim glasom: “Evo nje u lažnim leviskama. Kakvi su ti to štepovi u krivom smjeru?“ A Jasna dometne: “Kao da ona zna prepoznati prave hlače!“

Sad i Mirela odgovori ironično: “Inače, za hlače je jako važno kamo idu štepovi. Hlače su hlače!“

Džin i tonik dolaze na stol. Netko ih časti. Obje mahnu neodređeno, nekom u dvorani kao znak zahvale. Izgleda je od Ivane. “Platila bi grijehe prošlosti jednim pićem?“ Matematičarka je već crvena u licu sjećajući se tih ružnih pojedinosti.

Hlače su bile predmet sprdnje još nekoliko dana. A onda je došlo do kulminacije. Nemajući više novih argumenata za izrugivanje, krenuli su opet napadi na hlače.

Ivana je jedno jutro, očito ustavši na lijevu nogu, ispucala svoj bijes: “Ti još u tim lažnim hlačama?! I ona šlampava suknja je bolja od njih. Ne nosi ih više u školu. Kvariš nam prosjek i ukus!“ 

“Tako je!“ podrži je Jasna, „proglasit će nas razredom seljačina zbog tebe!“

Shvativši da se preko nekih stvari ne može prijeći, Mirela odbrusi Jasni: “Pogledaj se i ti malo u ogledalo, a ne u moje hlače. Očisti to masno lice! Jaja bi se na njemu mogla ispeći. Onda nećeš imati vremena za mene i moje hlače. Uostalom, ti mi kažeš da kvarim prosjek! Da nije možda obrnuto?“

Iako je osjetila lagani trijumf i likovanje, više je bila ljuta na sebe što se dala isprovocirati. Sutradan, kada se napadačica pojavila u razredu lica crvena od posljedica čišćenja, svi su se s odobravanjem smješkali. Bio je to dobar dan za Mirelu.

I tako je interes za hlače prošao. U sportskom smislu jedan nula za Mirelu. No brzo se našla nova tema i prilika za okršaj. Tri Gracije ne puštaju plijen iz ruku. Tinejdžeri te dobi počinju pušiti što je u razredu bilo normalno. Međutim, događalo se to daleko od roditeljskih očiju. Jedino je Mirela, napunivši osamnaestu, pušila pred majkom. Bar je tako rekla, što joj je odmah uzeto za zlo. Ipak, nije htjela objašnjavati razloge tomu.

Branka se pitala, naravno naglas, kakvi to roditelji dopuštaju da dijete puši pred njima. “Grozno!“

“ Moji bi me razapeli. Imala bih zabranu izlaska cijelu  godinu, da znaju da pušim“, uplela se Jasna.

Matematičarka se nasmije: “Pa i vi pušite, samo tajno. I po čemu je to bolje? Iste ste samo što ona nije licemjerna, a vi jeste. Uostalom, vaši sigurno imaju nos za osjetiti duhan, samo se prave da ne znaju. Lakše im je.“

Mirela ju utiša: “Hajde, pusti ih. Ne vrijedi objašnjavati.“

Namrštena trojka ljutito izađe na hodnik, osjećajući da su opet pobijeđene.

Matematičarka, sad već pomalo u vlasti džina ( dakako i tonika) dosjetila se nečega što je bilo, ali nije sigurna je li to dobro upamtila.

“Mislim da su u pitanju neke čizmice. Znaš da ih nisi nosila, a bile su baš vrhunske. Zašto si mi ih poklonila? Ima li oko njih neka priča?“

“Ima, kako ne. Znaš da je kod mene sve u pričama.“

“Bio je to paket od sestrične Laure iz Švicarske. Majka bi to zvala izgustiranom robom, a ja bih slavila s oduševljenjem i nestrpljivo otvarala da vidim sadržaj. Usput, kao da je sa mnom zahvaljivala bih Lauri. Pusa, pusa mojoj Lauri! A kakav je tek bio džemper! Angora s kapuljačom i rukavima obrubljenim pravim krznom. Komplet s hlačama u trapez i s dužim sakoom na kopčanje cijelom dužinom, sve od bijelog šifona. Uz to, originalna marama od ljubičastih vunenih resica. Nešto u stilu Janis Joplin. Nije baš za školu. Na dnu paketa iznenađenje; nove zimske čizmice sa sarama od antilopa, kožnim stopalom i prikladnom petom. Elegantne i moderne.“

“Sjećam se da su mnoga usta ostala razjapljena kad si se onda pojavila s novom oblekom“, prisjeti se matematičarka. I tako, ne pretjerano sretna zbog toga, Mirela je ipak pobjeđivala zlobnice.

Nova meta bio je dečko. Malo stariji, ali zgodan, bio je i drugima poželjan. Uglavnom je čekao pred školom izazivajući otrovne primjedbe na Mirelin račun.

“I kud baš da izabere tog gabora,“ Jasna reče u nevjerici, „a on lijep ko slika!“

I Marku su već dosadile te, kako ih je nazvao, kreketuše: “Valjda cura ima nečega i iznutra, a ne samo izvana, ne?“ Lagano frktanje i ljutnja trojke. Sad je i Marko na njezinoj strani!

Može džin i tonik za nas dvije prijateljice, pozove ovaj put Mirela.

Kako je matematičarka bila omamljena, Mirela joj odluči ispričati storiju o čizmama. Uto ugleda Branku u blizini i nemalo se iznenadi kad im ova mahne s jednim bokić pozdravom.

Mahnuše obje, pa valjda je pristojno, bez obzira na sve.

A priča o čizmama je bila sasvim obična.

 Kada se sredila za večernji izlazak, sjela je na stolac da obuje nove čizme. Bile su tople, iako joj se učine malo tijesnima. Obula je tanje najlonke. Sad još samo da padne snijeg.

Večer s njim uvijek joj je bila prekratka, ali te večeri je dugo trajala. Razlog su bile čizme koje su nakon izvjesnog vremena počele ozbiljno žuljati. Prsti su zgrčeni, a zadnji dio stopala pulsirao je od bola.

Htjela je pobjeći što prije i izuti čizme. Nije htjela da je prati i vidi što se događa. Vani je, kao što je zaželjela, padao sniježak kojega je hladnoća noći ledila, stvarajući po putu  ledenu koricu. Nakon pozdrava pred kafićem i uvjeravanja da će sama kući, požurila je u mrak ulice i tu brzo izula čizme. Prstima je izmasirala ukočena stopala koja je s olakšanjem spustila u hladan snijeg. U početku joj je hladnoća i godila za stopala.

 Što sada? Može bosa pa zaraditi prehladu, a može obuti čizme i dodatno patiti. Pokušala ih je ipak obuti, no nije mogla. Nabrekle noge jedva su dočekale slobodu da se rašire u prirodnoj veličini. Zakoračila je po smrznutom putu držeći fatalne čizme jednom rukom za vrhove sara. Pod nogama je pucketao snježni pokrov koji je sada već pokrio čitav kraj. Bilo je sve hladnije.

 Požurila je tješeći se da je kuća blizu. Bolne noge sada su trčale dok se hladnoća penjala sve više. Prehlada je osigurana.

Kod kuće je pokušala što bezbolnije strgnuti čarape koje je krv zalijepila za stopalo. Ugrijala je vodu na mlako i uronila u nju obje noge.

Obuze je osjećaj olakšanja i pospanosti. Noge utopli termoforom i popije čaj koji je čekao na jednoj strani peći kako se ne bi ohladio. Topla tekućina je ugrije i ona zaspi vrlo brzo. Jutro je obilježilo upaljeno grlo i liječnik s terapijom. 

“ Proklete čizmice!“ Ali se još uvijek divila njihovoj eleganciji i ljepoti.

Hoćemo li još džin tonika? Izgleda ipak ne!

“Znači to je tajna tvojih čizmica i razlog zašto si mi ih dala!“ zaključi matematičarka.

“A što bih s njima? Priznajem da moja lička noga ne može u bečke cipele; u skladu s narodnom izrekom.“ Mirela je uvijek voljela šalu, ali i na svoj račun.

“I nikome nisi rekla da su to tvoje čizme, a ne moje?“

 “A koga to zanima?“ umiri je Mirela.

“Još ih uvijek imam. Podsjećaju me na tebe.“ navrle su joj suze na oči.

“A sada naručimo taksi za ove dvije malo veselije dame!?“

“Malo smo ausvinkl. Što će reći kolege?“ nije lako matematičarki.

 “A oni su trijezni? Uostalom, jel’ ti plaćaju struju? Ne? Odlično! Onda si mirna.“

Matematičarki treba više vremena za procesuiranje ovog način izražavanja. “Fakat mi ne mogu ništa! Nisu mogle onda, a pogotovo ne sada. Mi smo dvije zaista hrabre cure!“ 

Zaključak iznenadi i nju samu.

Usput, matematičarka se zvala Marija!