Lara Radović | Tišina pod rebrima

 

Usta punih paste s okusom mente i spuštenih gaćica gledam u zahodsku školjku. Ne plutaš. Očekivala sam da ćeš plutati nakon toliko pojedenog sushija. Umjesto toga ležiš na dnu i gledaš u mene i ja gledam u tebe. Dijeli nas zapišana zahodska voda. Prilijepljen si za dno poput kakvog gigantskog krvavog šmrklja. Nemaš oči, nos ni usta. Pa čak ni palce. Pročitala sam negdje da u određenom tjednu počinješ sisati palac. Ali nemaš što sisati osim moje tamnožute pišaline koju sam držala u sebi pola dana jer me bilo sram maknuti se s radnog mjesta.

Smijem se toj pomisli. Sram me da će ljudi shvatiti da sam poput njih. Da ujutro pijem kavu od koje mi se stvaraju mrlje na zubima, zbog čega ih pet puta u danu četkam dok mi meso ne počne krvariti i boljeti kad jezikom pređem preko njega. Da kupujem zobenu kašu kako bih smršavila za ljeto, ali ona toliko brzo prođe kroz mene da na kraju pojedem tri ili četiri zdjelice i ispečem si nekoliko jaja na oko sa slaninom sa strane, jer ipak cijeli dan ću biti na nogama, potrošit će se nekako. Da u dva ujutro buljim u ono što je ostalo od mog mulca. Našeg mulca. Sažvakan i ispljunut nar. Možda bismo te nazvali Juraj po majčinom stricu alkoholičaru koji si je pucao u usta dok je čuvao krave negdje u Bosni. Možda bi bila djevojčica i nazvali bi te Anastazija ili Polina i molili se svaku večer da ne završiš na nekom uglu u Saint Petersburgu i k tome ne naplaćuješ dodatnih 60 eura za analni seks. Djed ti je poduzetnik pa vjerujem da bi bio vrlo razočaran tvojim životnim odlukama. Za tih 60 eura bi mogao baki kupiti onaj masažer za stopala koji je vidjela na televiziji, a koji bi joj dobro došao nakon što se vrati iz vrta u kojem je znala provesti čitave dane. Vratila bi se tek kad bi sunce zašlo i napravila nama i susjedovom malom uštipke od domaćih tikvica i krumpira.

Gledam te. Zamišljam da imaš oči na oca, oči boje zemlje nakon ljetne kiše, kada smo se i upoznali prije skoro deset godina. Oboje smo stajali pod suncobranom lokalne slastičarnice u mjestu u kojem je on ljetovao, a ja radila sezonu, i čekali da oluja prođe. Tu me je večer pozvao van, a ja sam odbila, kao što sam odbila i drugi i treći poziv. Znala sam što je htio, no ja mu to nisam mogla ponuditi. Do tad se nikad nisam poljubila, nitko nije uspoređivao veličinu dlana s mojim i rugao se mojim neprirodno malenim prstima, na vrhovima kojih su počivali do krvi izgriženi nokti. Nitko me nije gledao i u mojim očima vidio duboku starost dočekanu u toplini zajedništva i kamina zimi. Vjerovala sam da me nije moguće voljeti. Nisam žudjela za ljubavlju i nisam ju nudila drugima. Onda je došao tvoj otac, a s njim i ti, umiljati bolonjezu. Volim te onako kako sebe nikad nisam. Ti si dio mene. Sve što sam mogla htjela sam pretočiti u tebe. Htjela sam da uživaš u klasičnoj glazbi onako kako ja nikad nisam znala i umila. Htjela sam da stvoriš ljubav prema književnosti tako što bih ti svaku večer čitala Dostojevskog. Da me nikad ne prepoznaš po zvuku mojih koraka. Da se jednog dana pogledaš u ogledalo i kažeš volim svoj život. 

Saginjem se i uzimam te u naručje. Mokar si i smrdiš, ali si moj. Ulazimo u spavaću sobu. Svjetla su ugašena, no snalazimo se. Nakon što legnemo, tvoj otac nas privlači sebi i stišće. 

„Volim te“, mrmlja u snu. 

Možda ti nisam mogla dati sve što si zaslužio, ali večeras ćeš spavati s mamom i tatom.