Irma Bahović Banić | Kao otrcani vojnik

 

Kao otrcani vojnik u hladnome ratu,
Hodam sporo po pokislom blatu.

Krecem, idem prema postaji vlaka,

Samnom i u meni samo je ozracje mraka.

Sjedim i gledam  vlakove koji prolaze,

Kako na neko mjesto odlaze.

Ljudi žurno domovima jure,

Žamor cujem u glavi misli sve jace bruje.

Gledam ih i mislim njih sigurno negdje netko ceka,

Kako se u njihovim domovima cuje svakakva dreka.

A ja samo Zelim svoj vlak propustiti,

Ali želim i ovo jurno mjesto napustiti.

Kakva se kuci moram vratiti,

Sama sa sobom nadalje moram patiti.

Da li se vratiti domu svome,

Da li imam uopce kome?

Sjediti cu tu jos malo da se misli same sa sobom bore,

Mozda neku bolju sliku cekajuci stvore.

Cujem kocnice vlaka kako staju,

Bremenu ovom nema kraju.

Vracam se ipak domu svome,

Ali sta cu tamo kada nemam kome.

I tako dok putujem tuzne misli me more,

Sve u meni potiho lome.

Ostalo u meni nicega nije,

Samo otrcana sjena  koja strasni rat iza sebe krije!