Lucijana Živković | Gladijator

Na zaslonu Stelinog mobitela već se po peti put pojavilo Davidovo ime. Na stolu, utišan do kraja, ležao je pasivno, jedva malo vibrirajući. Bližio se kraj radnog vremena i Stela porukom podsjeti Vandu da odu na uobičajeno piće petkom nakon posla. Čim je prekinula s pisanjem, mobitel opet zasvijetli i Stela ga potpuno ugasi. Nije se mogla oporaviti od jučerašnjeg šoka i još nije bila spremna na konačni obračun s Davidom. Vanda će reći kako, ona ima iskustva s prekidima, pomislila je dok je gasila računalo na stolu i odijevala se. Vikend kojem se ne veseli je pred njom, a ona ne zna što da radi.

Iz susjednog je ureda izašla Vanda i puna poleta uzela prijateljicu pod ruku. „A sada fešta!“ lakonski je zaključila. „Kamo ćemo?“ Stela prihvati, no najavi joj ozbiljan razgovor. Nestrpljiva da čuje o čemu se radi, izišavši na ulicu, Vanda je požurila korak. Obližnji kafić bio je polupun, uglavnom ljudi koji su idući s posla željeli još popiti kavu ili piće. Prijateljice sjednu na uobičajeno mjesto i konobar koji odmah priđe pozdravi ih: „Djevojke bok, jel isto?“ „Pojačaj malo taj tonik s džinom, ipak je počeo vikend!“ Vanda će koketirajući s momkom.

Mobitel, kojeg je stavila na stol opet zavibrira s Davidovim imenom i Stela ga ugasi. Vanda to primijeti i odmah se uozbilji. „Znači o tome se radi. Ti i David?“ upita ju. „Da“, potvrdi Stela, „David i ja. Ili svatko za sebe, ovisi!“ Konobar prekine dijalog i one pričekaše dok ih je poslužio. „To ti je cijela priča. Ali imamo vremena!“ Vanda raširi ruke i namjesti se pa potakne prijateljicu: „Hajde da i tu priču čujem. Neću ti reći ono -što sam ti rekla – ali se kladim da je u pitanju prevara, zar ne? Znam, jer ti nisi prva.“

Stela, pomalo izazvana, htjede ga braniti, ali sjetivši se jučerašnjeg događaja, odustane. Uostalom, kao da i sama nije to znala.

„Počet ću, ali ne prekidaj. Dam ti kostur, a onda ćeš mi reći iskreno što misliš.“

„A kada to ja nisam bila s tobom iskrena?“ upita Vanda pa doda u šali: „Neću kostur, hoću meso!“

„Svemu je kumovala moja ljubomora. Moram to priznati, znaš mene.“ Stela uzme čašu s pićem i popije kao da će joj ono dati hrabrosti da nastavi priču.

„ Jučer me uhvatila neka čudna sumnja u Davida. Rekli smo da ćemo se naći, ali se on izgovorio da službeno putuje. Nije nikada nikamo išao službeno i zato sam posumnjala.“

„Pa mogla si ga provjeriti, bar je to danas lako. Imaš mobitel…“

„I što ću s tim. Može reći da je na Marsu!“ naljuti se Stela. „Ja sam otišla korak dalje i to doslovno.“

„Kako doslovno?“ nije bilo jasno Vandi. „Lijepo sam otišla do njegove kuće. Istina nisam nikad bila tamo, ali sam guglala adresu.“

Sad će Vanda: „Pa što si mislila kad dođeš k njemu? Ispitati mamu gdje joj je sin? Mislim da ti to nije bilo pametno.“

„Baš je. Priznajem da sam imala sreću, jer je gospodin u vrtu bio u društvu svoje bivše. Znaš onu Mariju što je bila kod nas nekoliko mjeseci na zamjeni?“ 

„To je Davidova bivša? Nisam znala!“ začuđeno će Vanda.

„Nisam ni ja dok ih nisam vidjela jučer. Frajer bi sjedio na dvije stolice!“ Stela ljutito otpije još pića i pozove konobara.

„Dobro, to još ništa ne znači. Možda je slučajnost. Pričaj što je bilo dalje“ potakne ju prijateljica.

„Kad sam ih vidjela pao mi je mrak na oči. Vrlo prisno joj je držao ruku. Ne moram dalje objašnjavati. Ali nisam ni ja bedasta. Sjetim se mobitela. Njegov je bio na stolu u vrtu za kojim su sjedili. Pošaljem mu poruku.“

„Kakvu poruku?“ Vanda upita sve znatiželjnije.

„Pitam ga je li možda stigao kući s puta jer bilo je već kasno popodne. A on, vidjela sam kad ju je dobio, napiše kratak sms da nije kod kuće jer će prespavati tamo kamo je išao. Mogu ti i pokazati poruku“, Stela će i pronašavši sms pokaže ga Vandi.

„Gad jedan!“ reče ona. „Mislila sam da pretjeruješ. I tako oni u vrtu, a ti iza plota sve pratiš. Bogme hrabro! I što sad?“

„Danas me zvao desetak puta. Nemam više povjerenja, dosta mi je. Vrijeme je za obračun.“

„Pametno, ali on to još ne zna?“ upitno će Vanda. „Hajdemo ga pozvati ovamo pa mu smjestiti. Zaslužio je neku spačku!“

„Može. Samo ću mu poručiti da sam tu. Ako mu značim išta, doći će. Možda je malo nezgodno radi ljudi ovdje…“

„A tebi nije bilo nezgodno vidjeti ga s onom njegovom bivšom?“ naljuti se Vanda.

Stela uzme mobitel i pošalje Davidu poruku. Kao, izašla je s posla i u kafiću je na kavi. Vandu nije spominjala.

On je brzo odgovorio da će doći i njih dvije se pripreme, objašnjavajući konobaru što da napravi.

Već se stišavala sparina iako je sunce polagano putovalo k zapadu. Uskoro će biti malo svježine kao što to zna biti za večeri u lipnju. Od obližnje crkve okružene lipama širio se opojni miris. Stela udahne sve te mirise i toplinu i shvati svu ljepotu života. Imala je divne roditelje, majku koja je po kući neprestano pjevala, jer se školovala za opernu pjevačicu. Kad se upoznala u Italiji s mladim liječnikom, Stelinim ocem, ostavila je studij i domovinu i došla ovamo. Da, majka joj je Talijanka i to vrlo temperamentna. Dok je sinoć, potresena događajem s Davidom plakala u sobi, majka Gita joj je olakšala donošenje odluke. Njezin je savjet, kao i uvijek bio originalan: „Bolje plači cijeli dan, nego cijeli život!“

Čekajući Davida, ona se hrabrila tim riječima. A Vanda je diskretno motrila kad će se pojaviti zvani gost. „I nemoj oklijevati! Nadam se da si na čisto s tim!“ podsjeti Stelu.

„Naravno, ne bih sad odustala ni za što!“ čvrstim će glasom Stela. „Pokažimo mu što je zaslužio!“

Na početku uličice u kojoj se nalazio kafić pojavi se David. Još nije vidio njih dvije, no kad ih ugleda kao da se malo trgne, jer nije očekivao Vandu. Uvijek ju je smatrao nekom smetnjom koja mu otežava odnos sa Stelom. Ako ćemo iskreno, Stelom se dalo manipulirati, dok je Vanda bila nešto drugo. Osjećao je tragove krivnje, no ništa zabrinjavajuće. Uostalom, što mu mogu dvije ženske?

Prilazio je uz lagani smiješak, nonšalantno. „Kao prvak svijeta!“ pomisli Stela. „No skinut ću te ja s tog tvog prijestolja!“

Prišavši njihovom stolu na kojem su bile mnogobrojne ispijene čaše, on pozdravi upitavši može li se pridružiti. Uto im, po dogovoru pristupi konobar s računom, a djevojke se dignu i krenu . Davidovo lice se smrkne i on, ne vjerujući, upita ljutito: „Kuda ćete vas dvije, tek sam došao?“ Povišeni ton njegova glasa privuče upitne poglede gostiju s okolnih stolova, dok se konobar, znajući plan, okrenuo sa smiješkom na licu.

Na to Stela odgovori podsmješljivo: „Nismo tu. Na putu smo, ali ne službenom, nego kući!“ I uhvativši se ispod ruke, njih dvije trijumfalnim korakom krenu na parkiralište. Sada se konobar obrati Davidu, koji je još stajao u nevjerici: „Molim Vas da platite račun. Djevojke su rekle da ćete Vi to riješiti.“ Ovaj sjedne razočarano i posramljeno jer shvati da i konobar ima u tom svoje prste. Plati poveći račun i uputi se kući. „Je li to kraj?“ upita se u nevjerici, ali ljutito. Više zbog ega, nego zbog ljubavnog kraha.

Za to vrijeme djevojke su se već vozile prema Stelinoj kući. Vanda nije htjela da prijateljica ide pješke jer je postojala mogućnost da se predomisli i vrati Davidu. No diskretni pogled na Stelu rekao je sve. Ona je zadovoljno sjedila na suvozačevu mjestu, a lice joj je bilo sjajno i vedro, čak s povremenim smiješkom kao da razmišlja o nečemu što ju razveseljava. Nisu govorile ništa jer sve je bilo rečeno. Samo na Vandino pitanje kako je, Stela je odgovorila: „Odlično, kao nova!“

Pozdravile su se pred Stelinom kućom i Vanda nastavi vožnju. Osjećala se kao da je ona riješila neki svoj veliki problem. Bila je nekako ponosna i sretna što je pomogla Steli. 

A njezina je prijateljica ušla u kuću i odmah se dodatno oraspoložila. Naime, iz kuhinje se širio miris njenog omiljenog jela, šalše i to onakve kakvu kuha jedino njezina mama. Znala je reći kćeri da nema ništa bolje za utjehu od tople šalše s tjesteninom.

„Mama, stigla sam!“ javi se. „Kako si znala da bih jela šalšu?“ upita tobože s čuđenjem. Iz kuhinje izađe sredovječna lijepa žena i prišavši kćeri, zagrli je. „I što je bilo? Jel’ palac gore ili dolje?“ upita Stelu. Ova se nasmije: „Vidi se da si prava Rimljanka. Naravno, dolje,“ i poprati riječi gestom palca. 

„Bravo za hrabrost! Čuj, taj film Gladijator mi se sviđa.“ Majka nije znala kriti osjećaje. „A da nije riječ o glumcu, a ne filmu. Mislim, jako je suptilan taj film pun mrtvih. Što ti i inače voliš,“ našali se kći požurivši na kat u sobu da se raskomoti. Majka krene za njom i uskoro čuje iz sobe poznate zvukove kćerina omiljenog Šostakovičevog valcera. „Dobro je kad je Šostakovič“; reče sebi u bradu. „Samo da nije Sušac blues.“ Kći je jednom spomenula da joj ta pjesma diže moral kad je u bedu. Ljubav prema glazbi naslijedila je, očito, od majke. Eklektičnog glazbenog ukusa, birala je pjesme po raspoloženju.

I majka se, pjevušeći ariju Napitnice iz Traviate, uputi natrag u kuhinju. Naglo stane s pjevanjem kao da se nečega sjetila.

„Ma kako li se zove taj glumac iz Gladijatora? Baš mi se sviđa! Idem ga proguglati,“ promrmlja si u bradu.