koliko smo ljeta bdjeli sami u pritajenim razvalinama
i koliko nam je ljeta ostalo
dok krulje stabla
i ridaju tramontane
preko zaraslog kovilja
a jedan se kobac utapa u otrovnom potoku,
žitke dogorijevaju kule
i usrdno umire dijete u višeglasju
neću više raspoznati protuslovlje u njihovoj napukloj semantici,
već uvidjeti
gluhonijem ružičnjak i u njemu djecu ptica
poneki svagdanji prizor
bdjenje tigrova na plovilima i lica nestvarne djece obgrljene razgolićenim
čigrama
koja dosjećaju čežnju u razroke dane
u kojima uđoh u hlad vedrine
u tu staru klopku
što miriše na cvat a utjehe naprosto vidjelo nije
oćutjet ću tu zebnju i vidjet ćeš da je pristigla jeka
ne znajući da ti to s leđa dolazi zaborav
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.