Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 27. siječnja 2025.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Ivanke Blažević Kiš "Kako je Zeul otkrio pismo"

(Ilustracije Teo Kiš; Zagreb: Studio Moderna, 2024.)


Piše: Mirjana Mrkela

Na slovo, na slovo 

Moja prijateljica Ivanka i ja razgovaramo kako smo se nekad igrale. Davno, kad smo bile male i nije bilo mobitela. Igrale smo se kalodonta i gumi-gumi, školice i podmornica, skrivača i država-grad. Ja se hvalim: 

– Jednom sam se igrala na slovo, na slovo, ali bez govorenja. 

Ivanka se smije. Malo sam ljuta što je tako neozbiljna. Ozbiljno joj pojašnjavam da je to bilo crtanje u pijesku. Netko napiše slovo g, a netko odgovara crtajući goluba. 

Ivanka se još više smije. 

– Što se smiješ? – pitam ljutito – Misliš da je lako nacrtati goluba, a da ne izgleda kao guska? 

– Ne, nije lako. Ali ja se smijem jer sam o tome napisala roman. 

– O čemu? O golubovima ili o guskama? 

Ivanka Blažević Kiš stavlja ruku na usta da sakrije osmijeh. Zatim će, ozbiljna kao i ja: 

– Napisala sam roman o tome kako su nastala slova. Bilo je to u jednoj zemlji u... 

– Ne, ne, ne otkrivaj mi dalje! Daj mi knjigu! 

Rado mi ju je dala. Knjiga se zove "Kako je Zeul otkrio pismo". Imena djece počinju na z: Zeul, Zula, Zip, Zia, Zito. Ali nije ih teško razlikovati kao moje ptice na pijesku. Ivanka je sve mudro opisala, a Teo lijepo nacrtao. 


Zanimljivi likovi 

Zeulovo ime je u naslovu, što znači da je glavni lik. "Ima duge krakate noge za jednog trinaestogodišnjaka; crnu, pomalo kuštravu kosu, okruglo lice s velikim tamnim očima i vidljivim zvrkom na vrh glave u obliku upitnika. Pokušavao ga je ukrotiti na sto načina, ali nije mu uspijevalo. Stršao je, privlačio poglede i izazivao podsmijeh. Tko bi ga uopće ozbiljno shvaćao kada je tako upitno izgledao?

– To ti je znak, – govorili su mu klinci – znak da si čudan! Ti si čudak!"

I rugali su mu se da je potrčko, "jer je po cijele dane jurio i pomagao ljudima, životinjama i prirodi." 

"Zito je imao debeli trbuščić koji mu je skakutao poput blijedog skakavca". Dakle, bucmast je, a ima jež-frizuru. Kad je uzbuđen, kosa mu se više naježi. 

Zija je dugokosa i nosi pletenice. Jednom "su se napele, kao da će svaki čas nekoga išamarati ili ispleteniti." Ali ako pitate Zeula, Zija "je imala sve savršeno." 

Zula je zelenooka. Kad je bila jako znatiželjna, "oči joj se rašire tako jako da su postale dva zelena jezerceta". Ona "je imala šiljate očnjake poput neke vučice. To je bilo baš smiješno", zato što nije nimalo opasna.  

Zip je visok i "pomalo mišjeg lišca". To se čini možda zato što ima duguljastu bradu. On govori š namjesto s

– "Kao što šam rekao, ne bih ga želio šrešti." 

Naravno, tu su i odrasli. Od svih je najzanimljivija jedna starica koju tako i zovu: Starica. 

..."hoda "u dugoj haljini, bešumno, nenametljivo, kao da je nema, kao da je stopljena s prirodom. Tanku sijedu pletenicu pustila je niz leđa, a šešir od raznobojna lišća navukla je duboko na čelo skrivajući svoje zelene oči okružene nježnim borama. Kada vidiš takve oči, nikada ih ne možeš zaboraviti, jer su intenzivne boje, kao palmini listovi ili kao kaktusovo tijelo. Mogla su se vidjeti i tanka usta koja se uvijek lagano nekome ili nečemu smiješe. [...] Nitko nije znao kako se zove. Ime joj se izgubilo u dugom vremenu. [...] Pčela i bumbar često su joj pravili društvo. Pčela na lijevom ramenu, a bumbar na desnom.

– Zzzzzzz. – čulo se tiho zujanje. To bumbar nešto šapuće Starici u uho." 

Nadam se da ste ovako opisanu Staricu već zavoljeli. Zato vas moram rastužiti otkrivajući još nešto o njoj. Ona je nijema. To znači da ne može govoriti. Pa ipak je svi vole i dolaze k njoj na razgovor. Netko nešto kaže, , a ona nacrta što misli. Urezivala je crteže u mekoj glini ili je slikala bojama koje je sama napravila. 

Međutim, kada joj je Zeul počeo pomagati, dogodila se značajna promjena. Staričini crteži postajali su sve jednostavniji. Što je bilo prije i poslije, sami ćete pročitati. To je moguće jer ste naučili slova. 


Naučimo još nešto 


Roman "Kako je Zeul otkrio pismo" je roman utopije. To ne znači da se netko utopio. Korijen riječi utopija potječe od izraza na grčkom jeziku, a znači dobro mjesto. Ivanka Blažević Kiš vodi nas na jedno mjesto dobro za nova otkrića. 

"Iz visina se činilo da je rijeka zaokružila djecu, vrtove, kolibe, kao sjajna vodena haljina, ali ne, ne, to se selo lukavo ugnijezdilo u čarobnu dolinu okruženu rijekom, gustim zelenilom palmi, mirte, banana, kruškolikih guava, manga, naranči i ostalog raslinja. Zgužvani povjetarac stalno je umiljato puhao sve do ugašenog vulkana tamo gore, visoko. [...] Seljani su živjeli u prirodnom skladu." 

Nitko od njih neće više ostarjeti i neće biti zločest. . Ako su ponekad bili zločesti, uvidjeli su pogreške i popravili su se. A Zeul, on će otkriti pismo. 

Vi također otkrivajte, budite dobri, veseli i znatiželjni! Učite i utapajte se u dobrom štivu kao što je ovo!


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.