Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 16. siječnja 2025.

Branka Smoje | Ručak


„Sve ima svoje, kad mrzne i vri

Kad mijenja boje, kad vene il zri

Sve ima svoje, početak i kraj

Tame postoje da bi prizvale sjaj“

(iz pjesme „Ognjena“, Đ. Balašević)


„On ispruži ruku prema vratima. Muzika je sve glasnija. Basovi udaraju u prsa. I taman kad pritisne kvaku, muzika prestaje ….“, Lara mi pokušava ispričati film.

Ja se smijuljim. U mislima vraćam svoj film od sinoć. Karlo je bio jako zadovoljan s kasnim ručkom, nekoliko me puta pogladio po ruci.

„Čarobnice moja“, govorio je između zalogaja.

Čak mi je i seks, koji imamo svake večeri, bio zadovoljavajući. Na prste jedne ruke mogu izbrojati koliko me puta nakon seksa zagrlio. Sinoć me grlio tako nježno.

„Što bi ti bez mene? Bila bi izgubljena, draga moja“, milovao mi je kosu.

„Moram ići“, prekinem je i naglo ustanem.

„Uvijek trčiš. Daj da ti ispričam film do kraja“, Lara popije gutljaj kave.

„Moram do mesara, naručila sam teleći but. Karlo dolazi ranije doma“, odlazim i mahnem joj.

Četvrtak  je, ponavljam u glavi, crvena posteljina u redu, crne cipele u redu. Moram do tržnice po buket anemona. Uzet ću samo crvene. Dobro, stignem sve.

Ulazim u kuću. Miriše na čisto. Marija je dobro odradila posao. Lara mi ju je preporučila. Ne znam što bih bez nje. Jutros je malo zakasnila, tako da nismo popile kavu zajedno. A i ja sam žurila u teretanu. Obično dođe čim Karlo ode na posao.

Dolazi kod nas već dvije godine. Svaki dan. Usisa, obriše prašinu, promijeni posteljinu. Četvrtkom dođe i popodne. Tad pegla, ili opere prozore.

Danas sam za ručak planirala  grilano povrće i smeđu rižu. Karlo popodne ide s dečkima na nogomet, pa lagano ručamo.

Već je dva sata. Otrčim u kupatilo, istuširam se, operem kosu. Brzo je osušim. Danas ću je lagano uhvatiti na tjemenu. Namažem se s mlijekom od badema, jednom pošpricam njegov omiljeni Dolce Gabbana. Odjenem crne lepršave hlače, šarenu tuniku i crne louboutinke. Pogledam ruke, nokti su još dobri. Sutra idem na manikuru.

Hodam do blagovaonice i shvatim da nisam promijenila gumicu na peti, pa se čuje kako hodam. Ma hodat ću na prstima.

Namjestim stol. Bijeli uštirkani stolnjak, iste takve salvete. Kristalne čaše na stalku. Vino ohlađeno. Zelene zdjelice za salatu. Anemone mi se baš dobro uklapaju. Povrće sam stavila na grijaću ploču.

Udahnem. Trebao bi biti zadovoljan.

Čujem ga kako se penje do našeg  drugog kata. Nikad ne ide liftom.

Otvorim vanjska vrata. Smiješim se. I on se smiješi. Poljubi me u obraz i daje mi svoju aktovku. Ja je odložim u hodnik na njegov ormarić. Skida sako, ide u kupatilo oprati ruke.

„Čarna, a muzika?“, vikne. 

Ukočim se. Zaboravila sam zagasiti radio i staviti njegov usb. Četvrtkom klasična glazba. Brzo otrčim do muzičke linije. Vraćajući se, zaboravim hodati na prstima. On već sjedi za stolom i stavlja salvetu na krilo. Pratim njegov pogled. Gleda mi u cipele.

Jebemu.

„Pa zar u ovoj kući nikad ne može biti kako treba“, opet vikne i vrti glavom.

Ja ne dišem. Lagano se približavam. Znam da bi bilo gore da sam ostala stajati. Ništa ne odgovaram. Znam da mu smeta kad nešto kažem.

Prvi put kad sam ostala stajati kraj stola, a povod je bio vrč s vodom kojeg nisam stavila na stol, došao je do mene i ošamario me tako da mi je krv potekla s usana.

„Da zapamtiš“, samo je rekao. Sjeo je za stol, rukom pokazao da sjednem i nastavio jesti kao da ništa nije bilo. A ja sam gurala hranu u sebe, ne dišući. Gutala sam neprožvakane komade. Kad se ispružio u dnevnom, ja sam u kupatilu sve ispovratila. Duboko sam disala otvorenih usta, samo da se ne rasplačem.

Te sam večeri odglumila orgazam, i shvatila da to uopće nije problem. Tako sam nastavila.


Poslužujem ručak. Dodam mu bočicu s acetom balsamicom. Voli ga uz povrće.

Čekam da on prvi počne jesti. Kimne glavom. Tiho odahnem. Jebemu, barem sam nešto dobro napravila danas.

„Kako si provela dan?“, znam da ga uopće ne zanima, pa nabrajam kako sam bila u kupovini. Izostavim kavu s Larom.

Pitam i ja njega kako je prošlo na poslu. On samo odmahne rukom.

„Sutra dolazi Margita na ručak. Nadam se da ćeš urediti nokte. Znaš da mama drži do toga“, ne pogleda me.

„Večeras ću špikovati but“, malo mu se udvaram, samo da ne plane.

„Idem ispružiti leđa“, to je znak da utišam muziku, zatvorim vrata od dnevnog i da se posvetim kuhinji. 

„Pa zašto si ti studirala? Bila si bolji student od Karla“, zna mi Lara reći. I ja se pitam. Skoro dvadeset godina školovanja, a najveći domet mi je savršeno urediti kuhinju i dobro skuhati ručak.

„Idem ja, nemoj me čekati večeras“, dođe mi se leđa i poljubi me u kosu. Nisam ga ni čula kad se probudio.

Kad čujem vanjska vrata, odahnem. Je li to rekao da ga ne čekam večeras? Znači nema seksa. Divno. Mogu obući trenerku i raspustiti kosu.

Sad će Marija doći. Popit ćemo čaj. Pojačam muziku na radiju. Zaplešem. Nisam ni čula Mariju kad je ušla.

„Dobre ste volje?“, nasmiješila se.

Smiješim se i ja. Sjetim se kako joj na početku nije bilo jasno zašto mijenja posteljinu svaki dan. Još se više čudila kad sam joj napisala da ponedjeljkom ide plava, utorkom modra, srijedom siva, četvrtkom crvena, petkom pink, subotom svjetla, pa sam ja odlučila da bude žuta i nedjeljom bijela boja. Rekla je da to još nikad nigdje nije vidjela. I ja Marija, i ja.

Stavila sam but u pac da mi stoji do sutra. Marija mi je otkrila malu kulinarsku tajnu: treba skuhati krumpir u kori, oguliti ga i onda staviti peći. Tako su svi komadi okrugli. Jutros sam u dućanu desetak minuta birala krumpire iste veličine.


„Čarna“, zapahnuo me Margitin miris, dok mi je pružala obraz na poljubac. Uvijek dotjerana, i danas je bila u modrom kostimiću sa svjetlo plavom bluzom. Kao da sam znala, kupila sam plave zumbule. Bingo.

„Ženo, super ručak. Bravo“, Karlo me pomilovao po licu. Margita je samo kimnula glavom.

Odahnula sam kad je otišla. Dvaput sam odahnula skinuvši salonke.


Subota je dan za tržnicu i sportsku odjeću. Obično idemo skupa, poslije popijemo kavu i ručamo negdje uz more. Ja se stalno smješkam. Usput me pokazuje poznanicima i bude jako zadovoljan. Drži me za ruku, pa mi bude ugodno.

Danas je rekao da će otići do poduzeća, i neka ga iznenadim za ručak.

„Bit će nešto što ti jako voliš“, umiljato mu kažem. Potrudit ću se. Stvarno. Osmijeh mi ne silazi s lica.

Uzbuđena sam. Mariji sam javila da ne mora dolaziti. Sama sam promijenila posteljinu, i stavila  modru. Iznenađenje prvo.

Istuširam sam se, obučem najnoviju trenirku,  zapakiram još neke stvari i odnesem u auto. Stavim do torbe s ostalim stvarima u prtljažnik. Provjerim malu torbu s dokumentima i knjižicom na koju sam redovito ovih zadnjih godina polagala novac. Bit će mi dovoljno za neko  vrijeme.

Vratim se i aranžiram stol. Stavim izgužvani stolnjak, dva različita tanjura i zdjelu nezačinjene  salate. Već je podne, Karlo će uskoro doći. Biftek još jednom okrenem i pojačam plin. Neka izgori. Pustim svoj cd i odlazim. 

„Zapamtit će ovaj ručak“, nasmiješim se, pojačam muziku,  otvorim prozor i dodam gas.

Kosa mi zavijori na vjetru.

Lari napišem sms da ću joj se za par dana  javiti. 

Na izlasku iz grada nećkam se na koju stranu krenuti. Ipak dajem lijevi žmigavac. 

Zove Karlo. Ne javljam se. Bacim mobitel u more.

Zamiriše sloboda.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.