Nekoć sam bila plašljiva, poput srne. Tiha, nenametljiva, sramežljiva. Sitna, mirna i plaha. Jednom riječju - sjena. Nisam se htjela isticati, kako bih bila neprimjetna. Kao u limbu... Vršnjačko nasilje - obilježilo je moje djetinjstvo. Bilo me strah izreći svoje mišljenje. Prolazeći nevjerojatne traume, fobije. Poželjela sam biti nevidljiva! Da bih se zaštitila od gnjevnih predatora... Zatvorila sam osjećaje u kovčeg, duboko zakopan u podsvijesti. Uostalom, kao i svaki introvert. Stvorila sam - sigurni kutak... izolirajući se od loših osoba. Poslije su godine, učinile čudo. Ova spisateljica... preuranjeno je odrasla, osvijestila se. Preživjela nemoguće, a sada je samohrana majka. Tako sam ojačala iz korijena! Kao cvijet koji iznikne, u nemogućim uvjetima. Moja voda, prijeko potrebna za opstanak... jest pisana riječ! Više mi ništa ne možete. Mnogi me gađaju kamenjem, ali ne znaju... kako sam neuništiva! Hvala prijetvornim poznanicima. Ipak vrednujem njihov trud. Baš me zanima, biste li se tako hihotali... prepričavali dogodovštine, s odurnim smiješkom... da je vaš život, bio uvelike ugrožen? Što sam starija... podosta uviđam temeljnu istinu. Klonim se licemjera! Ljudska pokvarenost - nema granica...
Lorena Vojtić
deseta knjiga
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.