Sjećam se jednog mog učenika. Na satu mi plače da je gladan. Pošaljem ga u školsku kuhinju. Nakon sata kuharica me upozorava da ga ne šaljem u kuhinju jer on ne plaća obroke, a svako malo plače da je gladan. Na sjednici sam ga još početkom godine predlagao za besplatni obrok. Odbijen je jer ne ispunjava uvjete. Koje uvjete i zašto nije mi poznato. Rekao sam kuharici da ću platiti obrok ako bude trebalo. Ipak je naknadno uvršten za besplatni obrok. Sufinancirala je Mjesna zajednica Kloštar Ivanić.
Besplatne knjige i obroke dobivala je i jedna učenica. Prolazim pored njene kuće. Ona čuva četiri krmače od nekih dvjesto kilograma. Vidim da to i nije baš neka sirotinja. Raspitujem se. Tata radi na platformi na Jadranu. Ima preko sedam tisuća plaću. Ja i supruga radimo u školi. Osobni dohodak nas dvoje iznosi oko tri tisuće i petsto. Nismo socijalni slučajevi. Pitam po čemu je ta učenica socijalni slučaj. Kažu mi da otac sve zapije.
Halo! Sve zapije. Tko vodi brigu o obitelji? Socijalna služba? Svaka čast i socijalnoj službi. Očito ocu ne oduzimaju za obitelj ni perpera.
Richardova priča nije usamljena u Engleskoj. Njihova agencija The Feliks Project otkrila je da je u Engleskoj oko 675.000 učeniku u riziku od gladi tijekom ljetnih praznika. Zar je Engleska postala zemlja proleterska? Ljudi koji rade ne mogu prehraniti obitelj. U kom smjeru ide ovaj svijet? Tko nas vodi i kuda, kamo, gdje? I mi stremimo engleskom standardu. Nadam se samo da kod nas neće djeca gladovati u vrijeme ljetnih, zimskih i proljetnih praznika. Samo ne znam vodi li netko o tome brigu i u našoj državi. Nadam se da zaposleni mogu hraniti svoju obitelj. Možda mi previše kukamo iz čiste navike, ali smo svjesni da bi moglo biti i bolje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.