Ratko Bjelčić | Nikola Šimić Tonin: Bodljikave žice riječi

U mnoštvu promatrača malo je njih spremno angažirati se. Angažirani su manjina. U „Demokratskoj državi slobodan govor remeti tišinu“. Poslovica kaže da je šutnja zlato. Da umiljato janje dvije majke sisa. Mogao bih nabrajati još narodnih mudrosti, no svima je njima poanta ista: da je mudro šutjeti. Da je profitabilnije gledati golog cara, nego uzviknuti „Car je gol“. A baš taj uzvik pripada u kategoriju angažiranosti. Kategoriju kojom Nikola Šimić Tonin dobro vlada. On ne samo da primjećuje nepravilnosti koje ga okružuju, nego je spreman i pjesničkom se riječi angažirati. Ukazati na ono što vide i ostali, no za razliku od Nikole ostaju u svojoj „zoni komfornosti“. Nikola Šimić Tonin ne kalkulira. Potpuno otvoreno prikazuje mane. Iako netko govori da za ideale ginu budale, Nikola je spreman biti budala kako bi ostao pri zdravoj pameti. 

 

Kako je angažiranost reakcija na trenutnu aktivnost, a politika je fluidna i sklona brzoj potrošnji, te još bržem zastarijevanju, tako se postavlja pitanje: da li je i angažirana poezija potrošna te ima li kratko razdoblje trajnosti, je li probavljiva i nakon protoka vremena, u vremenu kad se više nitko ne sjeća ni zbivanja, ni protagonista? Odgovor na postavljeno pitanje može biti dvojak: i „da“ i „ne“, ovisno na što pjesnik reagira. A Nikola Šimić Tonin, u ovoj zbirci, reagira na teme koje, bez obzira na tehnološki napredak, promjene politike i političkog sistema, civilizacijske dosege, ostaju vječne mane društva, jer proizlaze iz iskonskog ljudskog bivstvovanja i spoznaje da čovjek nije savršen i da mu ništa ljudsko nije (na)strano. U ovom slučaju može se reći da je angažiranost vječna.

 

Nikola Šimić Tonin svoju je zbirku nazvao „Bodljikavim žicama riječi“. Da bi pojačao imaginaciju bodlji, na naslovnicu je stavio ilustraciju bodljikave žice, želeći pojačati aluzije koju ona nosi. A ne donosi ništa humano, jer žica odvaja nešto od nečeg, a bodljama otežava preskakivanje. 

 

Svojom angažiranošću, Nikola Šimić Tonin, bez izgovorene riječi, skreće nam pozornost kako se povijest ponavlja i daje nam da uspoređujemo značenje žice koja je nekada odvajala život od smrti (u koncentracionim logorima), preko odvajanja blokova u istočnim državama za vrijeme „Hladnog rata“, do aktualnog postavljanja na granicama pojedinih država koje sprječavaju prolaz ilegalnim imigrantima. Željeznim bodljikavim žicama Nikola Šimić Tonin suprotstavlja bodljikave žice riječi. Hladan, bezosjećajni metal zamjenjuje toplom, osjećajnom riječi. I tu se u svoj svojoj humanosti iskazuje umijeće pjesnika Nikole Šimić Tonina, njegova humanost i angažiranost dokazujući kako nisu pjesnici čuđenje u svijetu.

Pjesnici su njegova duša!
I što još na kraju reći?
Nego, prepustiti vas angažiranoj duši Nikole Šimić Tonina.
(Ja sam uživao, nadam se da ćete i Vi!)