Gradovi i sela u kojima se rodimo ili se zateknemo u životu, za mnoge se vrlo često pokažu neprikladnima. Koliko god da je ugodno vjerovati da smo se rodili na najljepšem mjestu na svijetu, svi oni znatiželjni i nemirni duhovi ubrzo shvate da postoje svjetovi drugačiji od onih nekoliko ulica, parkova, šuma, livada i rijeka kojima su okruženi. Cijeli autorov opus u ovoj zbirci u osnovi određuje ta dilema između ostanka u svijetu uspomena ili odlaska u nepoznato.
Prvi dio zbirke, koju je autor napisao na pragu svojih dvadesetih, govori o toj vječnoj priči o ljudima sretnim svojom sredinom, među nakupljenim uspomenama, idealiziranim djetinjstvom i ljubavima. Jednako tako govori i o rastućoj svijesti da, ma koliko draga, ta sredina postaje premala i ograničavajuća. Mlada osoba ne zna točno što će pronaći na novim mjestima za kojima žudi. Informacije su dostupne, ali ni film ni internet ne mogu prenijeti osjećaj kako je zaista biti na rock koncertu, biti blizu ljudi koji su na neki način tvoji uzori, čije si rečenice čitao ili uz čije si pjesme odrastao. Medij ne može dočarati osjećaj kako je zaista sresti ljude koji slično gledaju na svijet i s tobom dijele ista stremljenja. Čak i jednostavna stvar kao popiti pivo s tim osobama je vjerojatno drugačija nego s iskrenim, ali prejednostavnim prijateljima, tamo u parku gdje su zalazili kao djeca.
I tu dolazi presudan trenutak odlaska na fakultete u to veće mjesto gdje osoba zaista dobija priliku doživjeti to što nije mogla u maloj sredini. Neovisno radilo li se o svjetovnim ili duhovnim aspiracijama, dolazi do mogućnosti istinske provjere tog drugačijeg svijeta.
Slijede stvarna putovanja i istraživanja na kojima autor djelomično nalazi ono što je tražio. Svi izazovi svijeta ponekad nisu onakvi kakve on očekuje i na nekim mjestima si postavlja pitanje je li ih spreman prihvatiti.
Unatoč povremenim sumnjama, jedna od čvrstih stvari kojoj se autor konstantno vraća jest prvobitna pozicija mladog idealista, koji zna da će samo svojim beskompromisnim i iskrenim suočavanjem sa svijetom njegovi tekstovi imati smisla. Mehanizam koji mu daje snagu je vraćanje temama koje dobro poznaje i koje mu služe kao mjerilo i vječna osnova u trenutku kada ga svijet počinje previše zbunjivati.
PRVI CIKLUS
Ponoćni grad i Karlovački Punk opisuju tu idilu mladenaštva: prva otkrića tajnovitih poljubaca, pivo s prijateljima, istraživanja glazbe i uživanja u mirnom okruženju ulica i parkova u gradu na četiri rijeke.
Ali već se u pjesmi Mi pojavljuju prve slutnje. Mladi par, iako sretan u svojoj zaljubljenosti, osjeća da nije sve idealno i pjesma je puna nemira i neizvjesnosti pred stalnom idejom da se mora nekamo otići.
Studentska – Nekima se taj odlazak i promjena koju žele i dogodi kroz odlazak na studij u veću sredinu. Tu zaista stječu priliku da udahnu i osjete svijet koncerata, gužve i događanja. Tu se pruža mogućnost pronalaženja istomišljenika, sličnih ljudi i što je naročito bitno, djevojaka koje ga bolje razumiju.
Da je došlo do neke promjene svjedoči i pjesma Božić oko nas, kad autor uočava da ga povratak malim radostima i utjehama, koje su nekad veselile, više ne zadovoljava. Tradicionalna druženja, proslave blagdana, elektronske igre, pa čak ni druženje uz pivo s prijateljima ne bude mu onu istu radost, čak izgledaju gotovo besmislene.
Jedan od smislenijih bjegova je bijeg u kreativnost i traženje nekog drugačijeg oslonca, kojeg otkriva u poeziji. No, u tom trenutku počinje se baviti nečim što ga s jedne strane zadovoljava, ali još više izolira od prijatelja s kojima se dotad družio. Njegova pjesma koju piše sve više se razlikuje od pjesama koje je pjevao s prijateljima i djevojkama (Kriva osoba i Odsustvo prijatelja).
Na svakom ovakvom novom i drugačijem putu dolaze i propitkivanja, napadi nesigurnosti, sumnja u budućnost koja se odabire. Iako i dalje okružen sredinom koju voli, razumije da je Besmisleno iščekivati smisao Prolaznika – svakodnevnika (Obespravljeni).
U pjesmi Svrha nastavlja se ta iskrena borba i autor sam sebi direktno postavlja pitanje o svrsi pisanja, i sumnjama koje su konstantno prisutne. Tko sam ja? i Čemu sve ovo?
Na trenutak, sumnje su prejake, no alternativa ispijanja vina pred lokalnom trgovinom s onima koje ne žude sutra ga ipak ne zadovoljava. Duša ipak vrijedi malo više od 1700 kuna i ipak ne dozvoljava da se uklopi u konzumerističku svakodnevnicu. (Niz ulicu, Duša u slobodnoj prodaji).
U pjesmama Ulov i Izdaja nadalje analizira nesavršenost svijeta od kojega je više očekivao i nastavlja o neuklopljenosti anarhističko-hipijevskih tipova i nekadašnjih propovjednika i revolucionara koji su mu simbol tog drugačijeg svijeta, ali koji i sami padaju pred površnošću svijeta.
U pjesmi Punk i park trenutke utjehe donose mu mala svakodnevna zadovoljstva, proslave i ponovni povratak u park, mjesto za koje ga vežu uspomene, ali i mjesto na kojem se opetovano preispituje i koje postaje simbol neiskvarene oaze u gruboj svakodnevnici. Ciklus završava pjesmom Buntovnik, gdje ruši vlastitu ideju o tome kako putovanja u daleke zemlje, o kojima on idealistički sanja, ne moraju nužno biti motivirana proširivanjem vidika, nego jednostavnim ekonomskim interesima. U drugom ciklusu, on kreće na stvarno putovanje.
DRUGI CIKLUS
Traganje se nastavlja, no što dulje putuje, ceste, krajolici, pa čak i nasmiješeni ljudi ponovo ga neočekivano usmjeravaju prema samom sebi kao što govori u pjesmama Strančevo jutro i Na cesti. Putopisov putopis je pak prijelazna pjesma kada autor postaje svjestan protoka vremena. Znatiželjno dječačko istraživanje pretvorilo se u putovanje u kojem se nakupilo mjesta, suputnika i pejzaža, ali se tu upliće i faktor vremena. Nekoliko pjesama zadržat će se na ovoj temi; jer Vrijeme je razarač čovjekova postojanja, tvrdi iznenađen u pjesmi Godine, kao da je protok vremena postao dimezija za sebe! Gotovo da je ljut u trenutku kad se pronađe kao podstanar vremena koje teče neovisno o njegovoj kontroli. (Vrijeme i Sat). Tada slijede ponovno, gotovo dnevničke pjesme Beskućnici, Samoubojstvo prolaznika i Pjesma za tebe, u kojima se nastavlja duboko preispitivanje i nezadovoljstvo vlastitim postupcima. Visoki unutrašnji kriteriji koje si je autor postavio i koje samo on razumije na trenutak zbunjuju čitaoca jer je sveprisutna velika strogost prema samom sebi.
Neonske oči i Lice ponovo otkrivaju pjesmu i put prema njoj koji nije uzaludan. Kroz nju autor pronalazi način za neki drugačiji vid komunikacije. Tu drugačiju komunikaciju naslućuje i u pjesmi Mozaik – u kojoj vjeruje da iza tekstova pjesama postoji još neki drugi smisao kojeg ni on sam nije svjestan, ali bi ga mogao pronaći samo potencijalni čitalac.
Na kraju ciklusa, koji je krenuo s putovanjem, slijede pjesme u kojima se vraća i traži utjehu u poznatim mjestima: Korani, mostovima, uspomenama na druženje s prijateljima. Ponovo se vraća dječaku koji je s papirom i olovkom krenuo pisati pjesme i u onu čvrstu točku na kojoj je bio na samom početku cijele priče, a što se posebno očituje u pjesmama Korana i Moji snovi.
TREĆI CIKLUS
U pjesmi Ponoćna posada autor potvrđuje kako je dobro vratiti se i uživati u mjesečini nad poznatom rijekom, sjećati se dječačkih snova o herojstvima i ljubavima. Vratiti se poznatim radostima, vožnji biciklom po kiši s poznatom djevojkom (Tajna kiše). Lirski i pastoralni dio (Šuštim kao lišće i Šapat) nastavlja se kroz sjedinjavanje novog i starog. Nanovo otkriva snagu zaljubljene šetnje drvoredom, gdje se mogu uočiti i promjene koje se s vremenom događaju u autorovom promatranju starih prijatelja i prijateljica.
Dio odrastanja su i rastanci i tragedije koje prekidaju idilu (Na kraju parka). S gubitcima i odlascima dragih ljudi autor se odbija pomiriti i ne pristaje na ideju da nešto može oštetiti njegov idealni svijet, ne prihvaćajući kompromis traži zaključak i nekakav završetak za sebe koji uključuje i izgubljene drage mu osobe.
Pjesma Kišno jutro je minijatura kojom se vraćamo u jednostavniju svakodnevnicu. Kiša dovodi autora u uzvišeno i osjetljivo stanje u kojem kroz mnoštvo slika dočarava svoje stanje u kojem se isprepliću ljubav i tuga koja se pretapa u opise pejsaža. Na kraju iduće pjesme (Kap po kap po kap po kap) i kapi u njoj doslovno otkližu iz nje pomaknute vizualnom poezijom. Željeznički ljudi koji govore o realnosti jutra, perona, dima i željeznice, a nužno ponovo podsjećaju autora na davnu želju za putovanjem. Neodlučan, autor se vraća na ista mjesta, preispituje svoja najjača uporišta u kojima traži snagu i odlučnost: pjesma, ljubav, tišina bivaju mu utjeha (Pjesma o pjesmi, Utjeha tišine).
Najdublje dileme poezije, ove knjige, ali i svemira ipak su zagonetne. Autorova je pretpostavka da će, ako se apsolutno i iskreno poistovjeti s poezijom, s Riječi, stvoriti energiju koja će biti jača od samog protoka vremena! To je energija kojom će se moći suprotstaviti čak i promjenama koje se događaju u svemiru!
U pjesmi Luxor analizira ta dva osnovna pitanja knjige. Ali, je li autor zaista spreman na takvo apsolutno prepuštanje, pa ako to i uspije, jesu li riječi zaista tako moćno i transcendentalno sredstvo?
Sumnja je uvijek prisutna jer Stihonoše, pjesnici i borci riječima, žive u svakodnevnici Trumpa i Konzuma i svijet ih ne uočava kao lučonoše. Njihov usamljeni noćni rad i samotno izgrađivanje idealnih struktura koje bi trebale uravnotežiti svijet naizgled kao da ništa ne znače svijetu koji svaki dan ulaže u nove sukobe.
Ali život ide dalje. U predahu unutrašnjih borbi i svijesti o nesavršenosti svijeta (Jutros) ljepota ipak lomi autorove nerješive dileme. I kao što se u nekoliko pjesma na početku zbirke bezrezervno prepuštao ljubavi, na kraju zbirke ponovo dopušta ljepoti života da romantično preuzme završnu pjesmu i da ga obasja proljeće, proljetne haljine djevojaka, parkovi i nada koju vidi na licima školaraca (Proljeće sviće).
Zbirka je autobiografska i kronološka. Možemo slijediti autorovo odrastanje i pronalaženje svog mjesta u svijetu. Nakon stremljenja, idealizma, nada, dilema, strahova, putovanja i vraćanja na staro, zbirka završava jednostavnim prepuštanjem. Da se nastavio četvrti ciklus, pažljivi čitalac ovih pjesama mogao bi ispravno pretpostaviti da će sve početi opet nekom novom sumnjom i dilemom. Jer to su pjesme koje ne prestaju sa analizom. No zaustavimo se na onom mjestu gdje i autor zaustavlja preispitivanja. Uostalom, tu je i kraj zbirke. Dok hvata zrak za nove borbe, prepušta se ovom predivnom, nesavršenom.
Dva zadnja retka u zbirci su: Nije važno... / Proljeće sviće.
Milko Kiš, dipl. pedagog;
glazbenik, slikar i pjesnik
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.