Teodor Horvat | Priča o zločinu i (ne)opravdanoj kazni

Nakon mnogo godina provedenih u hladnoj i negostoljubivoj nordijskoj zemlji, već starija žena po imenu Ana vratila se u Hrvatsku. Tamo je radila dugi niz godina. Na poslu se svakodnevno susretala s dobrim ali i lošim, bezosjećajnim ljudima. Često su joj govorili: "Ovo je naša domovina, a vi ste ovdje samo stranac", što je bilo točno. Šutila je i radila najteže, najprljavije i najmanje plaćene poslove koji oni nisu htjeli prihvatiti. Smatrala je da tako snosi posljedice za ono što je nekada učinila. Mislila je da treba trpjeti i podnositi sve te nepravde koje je, na neki način, zaslužila.

Unatoč svemu, u njezinoj duši se vodila stalna borba. Svaki dan je bio ispunjen mješavinom tuge i nade. Tuge zbog prošlih grešaka koje nije mogla zaboraviti, i nade da će jednog dana pronaći oprost i mir. Svaki put kad bi je netko omalovažavao, osjećala je duboku bol, ali i neku vrstu olakšanja, kao da je to kazna koju mora podnijeti. No, u trenucima samoće, često bi se pitala je li stvarno zaslužila toliku patnju. Ponekad bi se u njoj probudila iskra prkosa, želja da se izbori za sebe i pokaže da vrijedi više nego što drugi misle. Ali ta iskra bi brzo bila ugušena osjećajem krivnje i sumnje u vlastitu vrijednost.

Često je bila sama i tužna, te se u tim trenucima okretala dobrim knjigama. Posebno onima koja opisuju rad u tuđini i pečalbarsku tugu. Bile su joj utjeha. No, osjećaj krivnje zbog onoga što je nekada davno kao djevojčica učinila nikada je nije napustio. Proganjao ju je cijeli život, a ni sada u starosti nije mogla pobjeći od njega.

Zahvaljujući svom mukotrpnom radu u tuđini, stekla je za naše pojmove dobru starosnu mirovinu te se bez problema smjestila u skupi, privatni Dom za starije osobe. Gdje je brzo stekla nove prijatelje, ali i obnovila stara prijateljstva.

Jednog popodneva, dok su sjedili u zajedničkoj sobi i razgovarali o prošlim vremenima, Ana je odlučila s njima podijeliti svoju neobičnu priču. Svi su je pažljivo slušali dok je započinjala svoju ispovijest.

Najprije je duboko uzdahnula a zatim rekla: "Za one koji me još ne znaju zovem se Ana i rođena sam u selu kojeg više nema. Moje selo Nabrđe je još davne 1963. godine, srušeno i pretvoreno u vojni poligon a malobrojno stanovništvo raseljeno u okolna mjesta. No moja životna priča započinje još davno prije u vrijeme moga djetinjstva. Moj otac je bio državni službenik, lokalni policajac. Veoma dobar i naočit, a ja sam ga jako voljela. Poznavao je mnoge ljude i s njima surađivao na ovaj ili onaj način. Dok mi je majka bila izučena, seoska učiteljica, baš kao i ja. Makar ja, stjecajem okolnosti u struci nikad nisam radila. Jednog sam dana čula strašnu i nenadanu vijest koja me je pogodila kao udar groma. Naime seoska ljepotica Mara, postala je ljubavnica mojega oca. Možda ju je on na to prisilio ili nekako ucijenio, to sa sigurnošću nisam mogla znati. U svakom slučaju moj se svijet urušavao i morala sam ga nekako obraniti. Bila sam zbunjena i u mojoj dječjoj glavi to još nisam mogla shvatiti. Zar je moguće da nas moj ljubljeni otac više ne voli i da hoće otići kod druge? Moram nešto učiniti i to spriječiti, pomislila sam. Što točno, to ni ja sama još nisam znala. U glavi mi je bio pravi košmar, svakakve misli su mi padale na pamet dok nisam slučajno ugledala seoskog dimnjačara. Garav u licu, u svom radnom crnom odijelu sa sjajnim, okruglim gumbima i ljestvama na leđima, prolazio je na biciklu. Prašnjavom i vijugavom cestom, žurio je nekud a meni je kroz glavu sinula ideja. Nesreće se događaju, pogotovo ako se zapali, stari, neispravan dimnjak, pomislila sam i žurno pohitala ka drvenoj kući, seoske ljepotice Marice u namjeri da je zapalim. Učinila sam to, zapalila joj drvenu kuću i iz prikrajka gledala kako gori. Ubrzo sam se uplašila i pobjegla dalje. No vatra je bila vidljiva iz daleka i plameni jezici su brzo obavili cijelu kuću koju su seljani bezuspješno pokušavali da ugase. Sve je bilo brzo gotovo i nitko nije ni slutio da je skupa s kućom izgorjela i seoska ljepotica Marica. Na zgarištu je ubrzo ostala samo hrpa pepela i nagorjelih greda. A ja sam brzo trčala dalje sve do svoje kuće na kraju sela, gdje sam stigla sva zadihana. Još uvijek nesvjesna što sam učinila. Tek kad sam ugledala svoju mamu na kućnome pragu, počela sam gorko plakati. Što si učinila dijete moje, upitala me je moja dobra majka? Ja sam samo gorko jecala i kroz plač progovarala. Nešto strašno, nešto neoprostivo, rekla sam. Povjerivši se mami, ubrzo sam uz njezinu pomoć napustila svoje rodno selo. Otišla sam kod daljnjih rođake u dalek i nepoznat svijet. Sada sam ovdje i ostalo znate".

Svi su je u sobi pažljivo slušali, od čuda su zanijemili, samo su klimali glavom u znak suosjećanja. No ono što su mislili i osjećali ostalo je skriveno u njihovim dušama. Svi mi imamo svoje tužne priče i nosimo nešto na duši. Najvažnije je preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, a osjećaj krivnje može biti korak prema osobnom rastu i promjeni. Pustimo prošlost, vrijeme se ne može vratiti i okrenimo se sadašnjosti, a ona za sve nas ovdje nije baš najbolja, složili su se svi u glas. Najgore je biti star i nemoćan i ne znati koliko vremena nam je još dragi Bog poklonio.

Život u staračkom domu može biti izuzetno težak za starije osobe, posebno za one koji su nepokretni i ovisni o tuđoj pomoći. Nažalost, postoje situacije koje dodatno pogoršavaju njihovu svakodnevicu.

Osim prehrane koja nije kao kod kuće, često se žale na osoblje i njegu. Ponekad neopravdano jer se ne može sve stići, a ponekad s razlogom.

Ima bezosjećajnog osoblja koje nije dostojno da obavlja ovu humanu i plemenitu dužnost kao što je njega bolesnika i promašili su svoje zanimanje, a isto tako ima divnih sestara koje su pravi dobri Anđeli.

Nažalost, često im ne možemo pružiti pomoć koju zaslužuju. Jednom su prilikom u stacionaru gdje su smještene uglavnom nepokretne osobe, dobili posjetu. Osim članovima obitelji i starim prijateljima, posebno su se obradovali jednoj poznatoj i omiljenoj časnoj sestri. Ta je sestra, poznata po svojoj nesebičnoj ljubavi i brizi za sve ljude. Već godinama radi u zajednici, pomažući bolesnima i nemoćnima, uvijek s osmijehom na licu iz kojeg zrači dobrota. Njezina prisutnost, donosi mir i utjehu svima koji je poznaju. Ugledavši je, sklapali su ruke od zahvalnosti što ih je došla posjetiti i ljubili njene ruke koje im je pružala u znak pozdrava. Prizor je bio veoma dirljiv i jedan od najsnažnijih trenutaka u mom životu. U tim trenucima, kada vapimo za bilo kakvom pomoći ili olakšanjem, često se osjećamo nemoćno, jer im ne možemo pružiti sve što im je potrebno. Važno je da sve činimo s ljubavlju i ono što je u našoj moći. Na kraju ćemo svi ostarjeti, a to je dio ljudske sudbine i nešto što nas sve čeka.