Danijel Špelić | Le Battant (1983.)

Napustio nas je Alain Delon.

 

U njegovu čast izvukoh jedan stari osvrt za film koji mi je i dan danas simpa, čak mi je draži od njegovih nekih razvikanijih.

 

Da napokon na ove stranice ubacimo i nešto malo drugačije od američke produkcije jer, zahvaljujući stvarno očajnom vremenu, došlo je vrijeme da se pogleda i nešto drugo osim onih provjerenih stvari. No, moram biti iskren i reći da ovo nije prvi put da gledam Le Battant, već sam ga gledao prije stvarno, ali stvarno, oho-ho godina i jedina stvar koju sam o njemu zapamtio jest scena gdje dva tipa kopaju rupu u šumi, tražeći dijamante, da bi ih treći lik jednostavno ustrijelio i pokopao u istoj toj rupi. Sad, to je sve lijepo, ali prorešetati filmografiju Alaina Delona nije bio baš lagan posao, ti stari filmovi jako rijetko da imaju nekakav opis ili poštenu sliku, ali kako sam ja uporna zvjerčica, na kraju sam ga iskopao iz dubina zaboravljene prošlosti, a zamislite i moje iznenađenje kad sam shvatio da je dostupan samo tako (osim što nema prijevoda – samo engleski) iako to više pripisujem činjenici da što je Delon u njemu (čak ga je i režirao) nego što je stvarno tako dobar. I moram priznati, sjeo mi je dobro. Nakon što sam posljednjih dana gledao one stvarno poznate stvari, jedan ovako grublji kriminalistički film vratio me mojim korijenima (što gledanju, što pisanju) te me čak nije ni zasmetalo što je film pomalo izvan tračnica, da tako kažem, jer u njemu ima svega pomalo.

 

Ipak, ukoliko ste gledali Marvinov Point Blanc, ili Gibsonov Payback, onda bi vam se mogao svidjeti i Jacques Darnay. On je upravo odgulio osam godina zatvora jer je ubio draguljara koji ga je iznenadio u pljački dijamanata i spreman je započeti s novim životom. Na neki način. Naime, dijamanti nisu nikad pronađeni, a jako nezgodni tipovi vjeruju da je Darnay čovjek s jednostavnim planom – uzeti dijamante i nestati u Južnoj Americi, što oni ne mogu dopustiti. Zato će početi pritiskati njegove prijatelje, a kad to ne upali onda će početi letjeti i meci. A kako stvari stoje, sama pljačka bila je puno više od onoga što se zna, kao i Darnayeva uloga u njoj.

 

Film ima nekoliko problema, da započnem odmah s tim. Iako je snimljen u 80-ima, ima taj neki štimung 70-ih, tkz, novijeg francuskog vala žestokih krimića. Usporeniji tempo, malo melankoličniji pristup, nikakvih posebnih atrakcija i dosta općenite priče između likova. To nije loša stvar, samo što djeluje pomalo zastarijelo. Druga stvar koja malo privlači pažnju; glavni je lik dosta neodređen, tj. ima poprilično toga šarenog u karakteru. Tako se mogu vidjeti tragovi čistom američkog noira; lik čak ima i onu off naraciju kakvu je radio H. Bogart, pomalo romantizma jer ga redatelj (sam Delon) poprilično simpatizira, što znači, naš je junak negativac, ali drugi su još gori od njega, a mogu se pronaći i tragovi hard boiled proze jer junak je pomalo bezosjećajan (kad to situacija zahtjeva) ima pomalo macho odnos prema ženama i nije mu teško hladnokrvno ustrijeliti onog tko mu stane na put. Sad, sve to zajedno i nije tako sjajna stvar (možda bi lik bio bolje ocrtan da je uzeta samo jedna smjernica), ali s druge strane, ne može se poreći da se Delon nije trudio obojati svog lika različitim karakterima. I, da, on sam je jako dobar za tu vrstu uloge (visok, crn, zgodan francuski vrag) pa mu akcija i uspjeh kod žena (sve do jedne je pošteno ispipao u filmu) dobro pristaju. Što se tiče same priče, ista stvar, dosta krivuda uokolo, iako se za to ne može okriviti scenarist jer nije znao što želi napraviti već je takva radnja i romana po kojem je nastao. No, tu ima i poštenog crnog krimića, pa misterije (motivi pljačke) pa malo osvete (lik ne može napustiti grad dok ne ubije tipa koji mu je smjestio – podsjeća na De Nirov lik iz Vrućine) a čak se mogu pronaći i tragovi dobre stare romantike jer lik padne na lik kurve koja to ustvari nije. Znači, mix svega i svačega. No, ako želite malo promjene (i vidjeti kako Francuzi rade filmove o tvrdim momcima koji pištoljem rješavaju svoje probleme) mogao bi vam odgovarati, a ako malo patite na poznata lica, tu je sam Delon, ali i originalna La Femme Nikita, Anne Parillaud, pa recimo i da je ta strana priče dobro pokrivena. Možda ne sjajno, ali dovoljno dobro da se pokriju dva sata trajanja.

 

Izvor: Knjigom na knjigu (Facebook grupa)