Većina onih, koji poznaju život i djelo AMADEA MODIGLIANIJA (1884-1920.) složit će se s konstatacijom da mu je kratki, prebogat i plodotvoran život balansirao između užasa i fascinacije. Gotovo je nemoguće ući u sve te meandre i odlučiti što je izvan pojma "autentični umjetnik" mladi Amadeo bio i ostao. Kad otpadnu sve marginalije i nevažnosti i ostane samo djelo, izloženo sudu vremena, vidjet će se kako je uzorno odslužio svoju misiju među ljudima i suvremenicima. Ironično, njegovo ime bi sugeriralo ljubav prema Bogu i božanskom, no baš je crta strasti prema životu, erotici, putenosti, punokrvnoati, prema vinu, duhanu, uzbuđenju, tučnjavi, opasnosti i riziku, odredila njegov životni tijek. Jedan od njegovih biografa reći će: "Bio je autentična boemska figura ranih 1920-tih u Parizu, a suvremenici su ga gledali kao osobu koja je "ugrabila" svu slobodu njima nedohvatnu. (...) Kroz njega su projicirali vlastite nerealizirane snove".
Taj Talijan i sefardski Židov, obdaren fizičkom ljepotom u istoj mjeri kao i likovnim darom, pred očima suvremenika gorjet će kao voštanica, potaknut ognjicom tuberkuloze, radeći takvom energijom i predanošću, da tu nije ostalo mjesta za eksperiment, pokušaj, nedovršeno platno, crtež, skulpturu, već je svaka gesta morala biti svrhovita, svako posezanje za alatima uspješno. Defilirat će kroz njegov atelier mekopute ljepotice, bademastih "srnećih" očiju i visokih jagodica, u struku uske, u grudima raskošne, s bokovima poput pliskavice, s ustima kao mogranj, a on će svakoj od njih udijeliti njen dio erotizma, budući da je žensko tijelo ostalo slikarevo doživotna fascinacija. Vidio ih je gole i takve ljubio i kroz ruke propuštao, oblačeći samo one koje je morao, budući da se od narudžbi živjelo. Naravno, sav je taj novac bio unaprijed potrošen, u bistroima i kavanama, na opskurnim mjestima zabranjenih užitaka, kuda se tamni princ kretao od dječačkih do zrelih dana, ako je uopće moguće govoriti o "zreloj dobi" nekoga, koga je smrt ugrabila usred uzdaha na ljubavnoj postelji i usred slikanja, netom što je odložio umorni kist.
Slušajući ljude današnjice, koji se toliko bore za svoj dio "kolača slave", nemoguće je ne sjetit se kako je Modigliani cijelo svoje trajanje bio nepriznat i toliko siromašan, da se povjerava Ahmatovoj kako je jedne zime bio "toliko promrzao da nije mogao misliti ni na one koje najviše voli". Ahmatova je, kako je znano, bila njegova ljubavnica i ljubav. Došla je s Gumiljovim na bračno putovanje, upoznala Amadea i ostala s njim, izazivajući javnu sablazan, po svim građanskim osnovama. U Parizu su, veli ona, bili bez novčića u džepu, pa su sjedili na betonskom keju, na kiši, pod njegovim golemim kišobranom, ne imajući čime platiti mjesto na klupi. Jeli su šećer, pili čaj, on ju je crtao, vitku i mršavu poput divljega ljiljana, ona mu je čitala pjesme na ruskom, jeziku koji nije razumio. Poklonio joj je sve crteže, a oni su izgubljeni (osim jednoga) u njenim tjeskobama i seobama, u stajanjima u sjeni kazamata i gorkim samoćama, koje će kraljici riječi i prosjakinji prave ljubavi preostati.
Modigliani djeluje najaktivnije u vrijeme kubizma, no svoj je put trasirao osobnom gestom, nezavisno od stilova i tendencija u umjetničkoj sferi. Danas se smatra da je riječ o izuzetno kontroliranoj umjetnosti, koju karakterizira forma, red i osjećaj umjetničke odgovornosti. Linija mu je besprijekorna; nikad ne oklijeva, ne krzma, ne krivuda. Ako se u slikama i skulpturi vide njegovi uzori-Cezanne, Picasso, Brancusi- možemo govoriti tek o "nježnom dodiru, nikako o reciklažama i preklapanjima. Crteži, gvaševi, akvareli i platna svjedoče tu ujednačenost, kao i zrelost izvan vremena, bez podjele na "početne" i "dovrhunjene " radove. Nakon 1906. majka ga titulira "kiparom", što će reći da se njegov interes gotovo potpuno okrenuo skulpturi.
Nažalost, Modigliani je u rastrojstvu bacio najvažnije svoje skulpture u rijeku i nisu nikada pronađene. Ono što je ostalo, svjedoči o utjecaju afričke umjetnosti, o kompaktnosti forme, minimalizmu, oslobađanju od svih suvišnosti i kroćenju materijala po mjeri vlastite vizije. Imao je visoke estetske ideale, ne dopustivši da nesreća i bolest natkrile njegovu umjetnost i razore intimnu sferu ljepote. Courthion mu atribuira "distingviranost i neodoljivu emotivnu snagu", Bernasconi potpisuje da je imao i ostvario "osobnu viziju svijeta". Trag pustoši ostao je samo u biografskim podacima: rana smrt, samoubojstvo trudne partnerice, koja ga nije uspjela preboljeti. Nadišao je format slave uobičajen u europskim razmjerima, našavši mjesto tamo gdje je pripadao: među fabuloznim, mitološkim junacima,koji se pojave da bi malo zaokrenuli polugu vremena, naučili nas boljemu, višemu i svjetlijemu, i potim Haronu predali novčić za prelazak u Had, mirne duše i laka srca, kao svi oni, koji su bili dostojni vizije i poslanja.
A ostalo je šutnja i legenda i umjetnički doživljaj, za one koji će ga u Modiglianijevu djelu tražiti, još mnoga desetljeća.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.