Na drvenom konjiću ljuljam svoj nemir,
uspavljujem ga vrućim čajem.
Maskom za ljepotu odvlačim pažnju
od misli što prolaze kao na traci.
Kroz prozor vraćaju se riječi,
izbačene jučer sa stolnjaka
da ih pojedu mravi.
Vrate se iz vrta kao gusjenice,
Tuste, šepure se na stolu
i viču:
nismo te zaboravili!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.