Mamurna sam. Ne vidim dobro, ali po glasovima razabirem da se okupilo puno ljudi. Tako je uvijek za blagdan ili u dan kad netko od seljana umre. Ujutro, prije svitanja, okupi se puno svijeta na zajedničku molitvu pred raspelom ispod moje krošnje. Ljudi vjeruju da se tada spuste anđeli do raspela i mole s njima. Vjeruju da im zajednička molitva pomaže u rješavanju svakodnevnih briga i čuva ih od napasti i zla. Vjeruju da anđeli dođu po dušu umrlog i odvode ju u nebo. Čujem sve više glasova. Puni su čuđenja i uzdaha. Osjećam zabrinutost u zraku. Da nije netko umro?
Pogled mi je mutan kao da mi je pijesak u očima. To je sigurno zbog noćašnje oluje. Vjetar je, prije kiše, nosio prašinu, tako da se ništa nije vidjelo. Izgledalo je kao da je pala gusta jesenska magla. Vitlao je mojim granama kao da želi isplesti pletenice kakve nosi Jelena. Imala sam osjećaj da će me iščupati iz zemlje i odnijeti nekamo daleko. Po prvi put me bilo strah. Istinski strah. Ne sjećam se da sam takvu oluju ikad prije doživjela. Na trenutke se noć pretvarala u dan, a grmjelo je jače od grmljavine topova za vrijeme rata prije mnogo godina. Potpuno me ošamutila. Ne znam kad je prestala. Izgleda da sam od umora zaspala. Razumijem stoga zabrinutost ljudi. Oluja je zasigurno napravila veliku štetu. Bit će da su se okupili kako bi se ispred raspela molili tražeći milost i pomoć od Boga.
Upravo je dotrčala Jelena. Iako mi je pogled mutan, prepoznala sam njezine dugačke pletenice. Čini mi se da je uplakana. Ne vidim njezina zaručnika Josipa. Obično su uvijek zajedno, pogotovo sada kad se priprema svadba. Ne, nema ga. Zar se njemu nešto dogodilo? Zar baš sada? Pred svadbu? Jučer su došli pred raspelo i molili za sreću u braku, baš kao i njezini roditelji prije mnogo godina. Mnogo je ljudi dolazilo pod moje grane, ali njezine sam roditelje posebno zapamtila. Ostali su mi urezani duboko u srcu. Jedino su oni gotovo svakodnevno dolazili i molili se za svoju sreću i sreću svih u selu.
Ma vidiš kako je to čudno! Sjećam se mnogih ljudi koji su prolazili tuda kao djeca, a onda odrasli ljudi, te bi potom kao starci dolazili jedva hodajući, sve dok ih jednoga dana više uopće ne bi ni bilo, a ja sam stalno ovdje. Ne sjećam se kako sam baš tu izrasla, ali se dobro sjećam dana kad sam bila tanka kao šiba. Ništa nisam razumjela i čudom se čudila svemu oko sebe. Kad sam počela cvjetati, djeca su dolazila mirisati cvjetove. Jednom me jedna djevojčica toliko savila da me nešto zaboljelo i umalo sam pukla. Djevojčica je ubrala cvjetove koji su krasili moju mladu krošnju i pustila me. Zanjihala sam se gotovo kao i noćas kad me vjetar vitlao, a kad sam se smirila, osjetila sam olakšanje i sreću. Djevojčica je veselo otrčala kući s košaricom cvjetova. Mojih cvjetova. Bila sam ponosna.
Rasla sam ovdje, na kraju sela, na ovome raskrižju gdje se dva puta spajaju u jedan i divila se prolaznicima koji su žurili tim putovima na polje ili se umorni vraćali kućama. Godine su prolazile i ja sam izrasla u veliku staru lipu s ogromnom krošnjom. U vrijeme cvatnje svojim sam hladom i mirisnim cvjetovima bila osvježenje na putu. Ljudi bi se zaustavljali uživajući u mirisu i laganoj melodiji koju je, uz zujanje pčela, pleo vjetar u mojoj krošnji. I sama sam uživala u šumu vjetra, nježnim dodirima pčela i opuštajućoj glazbi njihovih krila…
Imala sam osjećaj da i upravo sada osjećam taj miris i čaroliju glazbe. Te divne slike mojega života gotovo su me uspavale. U stvarnost me vratio nježan dodir. Jelena je dodirnula moje grane. Začudila sam se kako ih je jednostavno dohvatila. Ljudi su godinama rezali niže grane pa su ostale samo one koje nisu bile na dohvat ruke. Jelena me ponovo dodirnula. Usmjerila sam pogled na nju. Iako mi je slika još uvijek bila mutna, primijetila sam suze koje su tekle iz njezinih smeđih očiju. Suze! Izraz njezina lica govorio je da to nisu suze radosnice. Osjetila sam nelagodu. Obuzeo me strah. Pogledom sam, uokolo, tražila Josipa. Nije ga bilo. Izgleda da se ipak njemu nešto dogodilo. Nije ga valjda noćašnja oluja odnijela sa sobom? Protresla sam se. Poželjela sam što prije odagnati tu pomisao, obrisati suze Jeleni i svima vratiti osmijeh na lice. Poželjela sam da vjetar prođe mojim granama i zašumi neku veselu ljubavnu pjesmu, da donese radost. Pogledala sam u daljinu prema planini. Uskoro je vjetar prostrujao uobičajenim putom, ali šum mojih grana nije bio kao nekad. Pogledala sam pažljivije oko sebe. Prizor me potpuno ukočio. Jeza je prošla mojim raskoljenim deblom i potrganim granama koje su ležale svuda naokolo. Zaplakala sam. Pogledala sam u raspelo. Vidjela sam dva nasmijana anđela koji me zovu k sebi.
Objavljeno u zbirci kratkih priča s natječaja za najbolju kratku priču Hrvatskog kulturno umjetničko prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ Novi Sad „Preprekova jesen 2023."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.