Petra Podhorsky | Zaljubljena Ema

  

Ohoho! Ema je zaljubljena. Ništa neobično, reći ćete, ali danas je dan zaljubljenih pa ćemo tu “uobičajenu” temu danas razraditi.

Moramo se malo maknuti od novina i vijesti koje pišu o katastrofama, nasilju, ratovima, sukobima, nesrećama... Makar su one dio života i svijeta, makar kažemo – “Neću čitati, samo me uznemiruje!”.

Danas ćemo misliti o zaljubljenosti, može i o ljubavi, makar su to dva različita pojma, no uvijek idu ruku pod ruku.

Ema se htjela zaljubiti. Tražila je u koga će se zaljubiti, možda nesvjesno, možda svjesno, ali tražila je romantiku. I našla ju je. Izvukla je iz sebe sve najljepše riječi, fraze, ozbiljne priče, šale, dosjetke – a sve onako kao da to radi usput, ležerno i bez pola muke, kao da to radi svaki dan. Možda je to i radila svaki dan, ali onaj kojemu je uputila, nije to znao, pa čak i da je mislio da joj je to uobičajeno, nije ga bilo briga – jer je to njemu bilo kao prvi puta. Dotaknula ga je Emina ruka, makar ne doslovno, makar ne u početku.

Kao da se probudio iz dubokog sna, kao da se nikada prije nije smijao, kao da nikada nije proveo tako neobično ispunjeno vrijeme. Bile su to minute, a djelovale su na njega kao sati. Bio je šokiran, osupnut, dirnut, zbunjen i pomalo ljut. Da, ljut. Kako se usuđuje na takav način ga uznemiravati, pa njemu je bilo baš dobro u onom dubokom snu, u kojem je sve zgusnuto i sporo, sve je poznato i prigušeno. Odjednom – svjetlost, prozračnost, toplina, ugoda, lakoća.

Javila mu se na dan zaljubljenih, i to posve neočekivano! U tome je uspjeh Emina podviga – pojavila se kad se najmanje nadao i, od svih osjećaja koju su ga pogodili, najviše se izdvojio jedan – on je živ! On još osjeća, dakle postoji, makar je znao da je živ jer diše, hoda, gura, jede i funkcionira poput živoga. No, u duši je bio uspavan, ne sasvim mrtav, no na umoru, ili u nesvjestici. Zato jer je prošao lom u ljubavi, a lomovi se svima događaju, ničijom krivicom, jednostavno se događaju... I ostavljaju pustoš, paljevinu na sprženom tlu.

Tlo se u proljeće pali da bi se zemlja pripremila za sadnju novih biljaka. Nakon jedne takve paljevine, pa zatim snijega koji nije kopnio mjesecima – pojavila se Ema sa svojim slatkim riječima, sva lepršava i vrckasta, neobavezna.

Zato je bio ljut. Ta slatkoća je vrijeđala njegovu paljevinu u duši, kako se usuđuje na tu ljutost stavljati tu slatkoću. No, slatkoća se pomiješala sa ljutinom i gorčinom i stvorila

jednu nevjerojatnu mješavinu, posebnog okusa i mirisa. I opipa, jer to je postala žitka masa koja se odlično oblikuje i prilagođava.

Gorčina je pomalo izgubila na snazi, a slatkoća – na slabosti. Nije dobro ništa što je preslatko, makar je primamljivo, no kvari (zubi od slatkiša, npr.), prestaje biti slatko nakon nekog vremena (dječica su slatka, ali udare u plač i „zahtjevanciju“), ali nakon nekog vremena se opet vrati – treba nam dakle slatko.

Zaljubljenost je slatka. Pomiješana je s različitim okusima, koje je potrebno dobro razlučiti da bi se pametno i svjesno izbalansirali – treba i soli, i mrvica gorčine, malo kiseline, malo trpkosti, ali u svemu jako, jako puno slatkoće. Pravi recept svatko mora sam naći. Ako gledate Golog kuhara, vidite da on svašta miješa, da bi dobio dobar okus hrane. Tako je i u zaljubljenosti, koja može prerasti u ljubav ako se sastojci pametno izmjere.

Ema je bila kreativna i dovoljno inteligentna da izmiksa različite sastojke. U tome je tajna njezinog uspjeha – u kemiji ili, još bolje rečeno, alkemiji. Jer je uspjela običan pepeo pretvoriti, pomiješati sa zlatnim prahom i dobiti čudesan materijal koji nije ni čisto zlato niti sagorjeli pepeo. Nego jedna sasvim nova, posebna i korisna tvar.

Kao i život koji je i pepeo i zlatna prašina, sve pomalo, pa zato i čuva u sebi posebnu draž.