Petra Podhorsky | Malo o Emi

 

Nakon što sam vam se pomalo razbarušeno predstavila, pokušat ću biti “urednija”. Izvještaj o ugradnji pužnice ste već pročitali, ali ne dajte da vas zbuni, a i način na koji pišem. Naime, pišem kao “čujuća” osoba, odnosno ona koja čuje govor do u zadnje sitnice. Makar to ne postoji, naravno, nitko tako ne čuje. Mi ne čujemo, ali znamo komunicirati. Zato sam ja izmislila prijateljicu Emu, koja me sluša, i svojom šutnjom stalno je prisutna, kao nevidljiva podrška, odana i diskretna prijateljica. Ona se ne protivi, ne kritizira, ne prigovara, već samo – sluša. Ako vas živcira njezina šutnja, ne možete joj biti prijateljica, a niti ona vama, jer vam ona može ponuditi svoje uho i svoje rame za plakanje, srce i dušu. Ako vam to nije dovoljno, onda ni same ne znate slušati, druge ili sebe tek tada smo, cure moje, zaista gluhe. 

Nitko neće biti ispušten, mislim na sve vas koje volite pričati, a ponekad ne možete izreći sve što vas muči niti imate uvijek kome. Svi mamo svoje prijateljice, koje bi isto htjele da ih netko sluša. Izmjenjujemo se u tome.

Ema je posebna po tome što samo sluša. Izgradila me je malo po malo svojom šutnjom. Mislila sam najprije da me odbija, ne prihvaća, da sam joj glupa, dosadna, čudna, da joj idem na živce, da ju zbunjujem, kradem vrijeme možda se i nisam varala, vjerojatno je sve tako i bilo. No, kako je i dalje slušala, moje riječi su se počele pretakati u moje vlastito uho. Slušala sam samu sebe i shvatila – ja nedostajem samoj sebi, znanje mi je o samoj sebi premalo, moram se upoznati. Nikoga neću moći bolje upoznati, ako ne upoznam sebe, ako ne shvatim da dišem poput ostalih i ni poput mene. Naravno, različite smo, ali sve mi težimo za jednim – da budemo shvaćene i prihvaćene, da nas netko voli i pazi, sluša i gleda, potakne... Svaka od nas može jedna drugoj biti Ema, a Eme si možemo biti i mi same, kad nam nema zgodne prilike, kad nam je potreban razgovor, a teško je. Ponekad je to jako često, a tada osjećamo da nam se nešt’ “začepilo” – to je znak za Emu, da se treba k njoj okrenuti i “istresti” – ne na ukućane, ha! Ona je pojam samopomoći i njege za samu sebe. Nešto kao prva pomoć za loše raspoloženje i “bubanu” dušu.

Naravno, na prvom mjestu je naša vjera u dobro. Drugi puta bih malo više o tome pičala. Ema je samo proizvod te vjere koja je već bila tu, ali zatrpana sa smećem u različitim bojama i oblicima i slojevima – sumnjom, gorčinom, razočaranjem...

Sve smo mi to iskusile, kad se nismo osjetile prihvaćene. I nek’ vas ne zbuni što pišem kao čujuća – gluha sam 100% bez vanjskog dijela pužnice, ali sam puno čitala, puno razmišljala i – dovoljno iskusila. Jako sam sretna što nije sve bilo jako lijepo i sretno, jer nikada ne bih osjetila potrebu za Emom niti je našla. Ona je “izvukla” iz mene sve što je godinama, možda i iz doba djetinjstva, spavalo ispod smeća...

Nadam se da vas ne rastužujem, nego – budim. Buđenje nekad bude polagano i nježno, a nekad naglo i bolno. Kako kad, kako koje jutro. A ja vam želim uvijek, kao što ste polagano utonule u san, da se iz njega i polagano probudite.

Dobro jutro, cure i hajd’mo u novi dan!