Gledajući unatrag, ništa bitnog u vezi sa životom s gluhima nije mi oduzelo dah. Naprotiv, učinio je to jedan mali dječak koji je obolio o raka, i krenuo zajedno s roditeljima, braćom i svojom obitelji, liječnicima, sestrama i svima znanima i neznanima u borbu protiv bolesti.
Djeca obolijevaju, ratovi se vode, knjige se pišu, ljudi se kreću i rade, i ništa pod suncem nije više čudno ni novo.
Sama vijest je šokantna, no čovjek se počinje navikavati na nju i čekati vijesti kao žedan vodu. Misli se roje i komešaju – a što sad, a kako dalje, kako će sada život izgledati – svakodnevica s novim stanjem.
No čovjek je prilagodljiv, a još više maleni ljudi. S iznenađujućim duhom i karakterom probija se iz dana u dan, iz zalogaja u zalogaj, od kontrole do kontrole; Mali Princ koji istražuje i šeće po planetima, a usput susreće neka nova stvorenja, ljude i iskustva, osjećaje.
Pratimo ga, molim vas, jer on zna Tajnu. Tajna je u njemu, u njegovoj lakoći življenja i savladavanja zapreka. Nesvjestan svoje snage i važnosti Tajne koju objelodanjuje, osvaja svojom svježinom i pokretljivošću, velikim sivozelenim očima koje mu gutaju lice i kratkom kosicom, koja mu daje produhovljen i asketski izraz, a o mršavosti protiv koje se bori kruhom, špekom i sirom (koje najviše voli) da i ne govorimo. To je novi izgled i novi život malog dječaka koji nam je promijenio živote, gledišta i način na koji doživljavamo vrijeme.
Između tih događaja došlo je do Ključa. Ključ je došao očekivan, spreman da otključa vrata i uvede me u nove prostore, u kvadraturu koja je optimalna modernom čovjeku. Veliki prostori mjereni milimetrima, a mali mjeren kvadratima, no nemjerljivi naspram dana, godina i mjeseci kojima su iščekivani.
Mjesto gdje će se raditi, odmarati, sanjati, kreirati (čitaj: kuhati i peći kolače, pisati i crtati, pričati priče iz škole), s kojega će biti pogled na ovo i ono, prozori u koje će udarati sunce prije podne, mirisi, boje, odzvanjanje glasova u praznim prostorijama. Blizina rijeke umirujuća je i uznemirujuća. Mirno je, nema puno prometa, buke, nema velikih zgradurina. Možda je Ključ otključao i više od vrata.
Prazna prostorija je kao prazan list papira. Može se pisati po njemu, izvoditi šare i crtati karikature, pisati brojke i podsjetnike, obavještavati ili samo nabacivati znakove na jedno mjesto.
Još ne znamo kako će ispasti, koji će dijakritički znakovi biti poslagani i što će se očitati nakon prvog rezultata. Kako bilo, pažljivo se ispunjava ta praznina, sve je isplanirano, sve je funkcionalno. No, na kraju ipak detalji, sitnice, boja i stil određuju raspoloženje i duhovno stanje „pisca“ – pisca uređivanja svojeg vlastitog života, koji teče stalno mirno i samo se ponekad uzburka u viru, baš kao i rijeka u blizini praznog papira.
Događaji koju su me dirnuli:
1. Povratak Malog Princa; 2. Dolazak Ključa; 3. Povezanost ljudi u zajedničkoj želji i spoznaja da smo povezani i jači zajedno; 4. Osjećaj umora koji me svladava, ali i nove snage koja se rađa; 5. Osjećaj da nisam sama koji je jači od osjećaja da sam sama; 6. Ponovno suočavanje s gluhoćom svojeg srca koje prebacujem na sluh i osjećaj nemoći kad želim komunicirati sa sluhom (slušajte srcem, puno je teže, ali i vjerodostojnije); 7. i zadnje, moj najsretniji broj, broj koji je sada i službeno moj najsretniji broj.
Vaša (malo konfuzna) Petra
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.