Božica Jelušić | Jesenja sonata

(Potkalničkim krajem)

Kurika sitna, šipak i jorgovan,

Iz jednog grma na ledini rastu.

Razvlači jesen išaran paravan.

Gdje sad da nađem svilu ljubičastu?

Poznaje li čovjek šansu zlata vrijednu,

Da otpusti svoja hirovita stanja,

Ne želeći ništa, tek mogućnost jednu,

Da usrkne gutljaj čistog postojanja?.

Ničemu od šipka ne nadah se slađem.

Žut cvijetak u polju plamsa nalik svijeći.

Možda negdje netko čeka da ga nađem.

Potkalničkim krajem prođoh sanjareći.

Gdje pohlepni čvorak zadnje bobe zoblje,

Željezna je vrata obujmio lanac.

Sumrak guta boje; parohijsko groblje.

Misao na prošlost tetura kroz klanac.