Novi pjesnički uspjesi Irene Ivetić

Recital suvremenog hrvatskog pjesništva pod nazivom „Senje i meteori” koji priređuje Varaždinsko književno društvo ima dugu tradiciju. Ove je godine organiziran jubilarni, trideseti put.  „Svrha je ovog recitala pružiti prigodu za afirmaciju mlađih i starijih autora, poticati stvaralaštvo na kajkavskom govornom jeziku te na obje jezične varijante inovativan pjesnički izričaj.” * 

Recitalu je prethodio natječaj na kojem su „sudjelovali pjesnici iz zemlje i inozemstva s dosad neobjavljenim pjesmama na hrvatskom standardnom književnom jeziku i na niz dijalekata kajkavskog govornog jezika.” * Svoje pjesme, potpisane samo zaporkom, poslalo je ukupno 118 autora autora, 60 na kajkavskom govornom jeziku i 98 na hrvatskom standardnom književnom jeziku. „Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Đurđica Garvanović Porobija, filologinja i književnica, Ljubica Ribić, književnica i Tugomir Orak, pjesnik, odabralo je radove za dodjelu nagrada i pohvala, za javno izvođenje na recitalu i objavu u zborniku. Radovi su odabrani temeljem kriterija koji su uključivali: pravopisnu i stilsku dosljednost, tematsku dojmljivost i aktualnost, inovativnost pjesničkog izričaja te idejnu i misaonu poruku.” *

Završna svečanost, proglašenje najboljih i predstavljanje Zbornika XXX. recitala „Senje i meteori” održana je u Gradskoj knjižnici i čitaonici „Metel Ožegović” u Varaždinu 9. prosinca 2022. g. u 19 h. Izabrane pjesme nadahnuto je pročitala Veronika Štefanko, a program je dodatno oplemenila Mirjana Pospiš, svojim pjesmama uz pratnju gitare.

Najboljom pjesmom, između 104 pristigle na kajkavskom govornom jeziku, proglašena je Švelja, autorice Marije Hegedušić iz Hlebina. Na hrvatskom standardnom književnom jeziku na natječaj je prispjelo 180 pjesama, a najboljom je proglašena Prazna kućica školjke, autorice Irene Ivetić, učiteljice, pjesnikinje i spisateljice iz Požege. „Za pjesmu koja najbolje izražava nadahnuće povijesnim naslijeđem i / ili sadašnjošću grada Varaždina, pod naslovom Anno Domini 1703. nagrađena je autorica Ivana Skuhala Karasman iz Zagreba.” *

Navedimo još i da je na natječaju „Josip Prudeus” koji organizira Gradska knjižnica Samobor, između 256 pristiglih pjesama, pjesma U zlatnim sandalicama Irene Ivetić bila jedna od 18 koje su ušle u uži izbor. Proglašenje najboljih održano je 7. prosinca 2022. g. „online” na YouTube kanalu Gradske knjižnice Samobor.

Učiteljica Irena Ivetić piše poeziju i prozu, za djecu i za odrasle. Do sada je u javnosti bilo poznatije njezino stvaralaštvo za djecu – tri objavljene knjige i jedna slikovnica te pjesme u čitankama. Dobro je što njezino stvaralaštvo za odrasle više nije u drugom planu. Ove 2022. godine Irena Ivetić postigla je nekoliko značajnih uspjeha na natječajima za pjesme i kratke priče.

Sonja Smolec

PRAZNA KUĆICA ŠKOLJKE

 

Ne traži me

u mojim starim pjesmama.

Ja više ne stanujem ondje. 

(Sjetih se onog starog, odličnog filma: 

Alisa više ne stanuje ovdje). 

Eto, ni Irena više ne stanuje ovdje, 

u svojim starim pjesmama više ne stanuje.

Ne čuči između točkica, 

nije uspravna poput uskličnika

ali ni povijena kao upitnik.

Jednostavno – više je nema tu.

Ne stanujem više u svojim starim pjesmama.

Možda sam se skrila na dno

košarice s ručnim radom,

zajedno s klupkom svoje tuge

i oštrom kukicom samoobrane

(može li i iz ovog klupka,

uz pomoć ove kukice

nastati čipka?) 

– Možda bi i mogla, tko zna?...

Možda…

Ali u mojim starim pjesmama

ne traži me više.

 

… A možda bih mogla biti

i u svojoj maloj sobi,

među knjigama, papirima,

parfemićima i jeftinom bižuterijom?...

Ah… Čak i kad bih sama sebe

tražila ondje – 

vjeruj mi da bi potrajalo.

Zato tebi, dragi moj, prijateljski savjetujem –

niti ne pokušavaj!

Može ti se učiniti 

da sam to ja, a ono –

neugledna krpica,

otrcana od razočaranja i samosažaljevanja.

I što bi s njom?...

… A možda bih najprije mogla biti

na terasi, u onom malenom grmu lavande...?

Samo, znam da tebi 

ne bi palo na pamet pogledati

niti jednu od tih biljčica 

koje me vesele, 

s kojima razgovaram, 

koje me tješe…

Vidiš – to je šteta…

Jer možda bi me baš ondje našao –

u grmiću lavande na terasi,

kako čučim i čekam 

da napokon procvjeta,

čučim i čekam,

čučim i čekam…

Ne, dragi moj,

ne kopaj po papirima,

ne napreži svoju memoriju

i odustani odmah od uzaludne potrage. 

Ni Alisa ni Irena više ne stanuju ovdje.

I nema me više

u mojim starim pjesmama. 

One su sada samo

lijepa ali prazna kućica školjke.

Ne viri u njezinu

spiralnu unutrašnjost –

- jasno je da ništa ne možeš vidjeti.

Samo je prisloni na uho

i slušaj šum dalekih valova…

Ali ne očekuj 

da će te neki od njih zapljusnuti,

i ne nadaj se

da će ti neki od njih, možda,

mene donijeti.

Samo ih slušaj,

slušaj,

slušaj,

sve dok posve ne utihnu... 

Ššššš... Irena više ne stanuje ovdje... 

Ššššš... Irena više ne stanuje ovdje... 

Ššššš... Irena više ne stanuje ovdje... 

Ššššš... ššššš... ššššš...

                                                                                                                               

_____________________________________________________________                         

* Citati su iz Zbornika pjesama s XXX. recitala „Senje i meteori”, preuzeti iz Predgovora koji je napisala dr. sc. Đurđica Garvanović Porobija.