Mario Kovač | Majka

  Reče Bog:

  “Evo ti pluća da ih puniš

  mirisom cvijeća i šuma,

  slanog morskog zraka,

  svježe pečenog kruha

  i smradom liječničkih soba.”

  Reče Bog:

  “Evo ti usta da ljubiš

  tople usne djevojačke,

  kušaš plodove zemaljske,

  smiješ se grleno

  i gutaš lijekove gorke.”

  Reče Bog:

  “Evo ti noge da putuješ

  kroz gradove i sela,

  trčiš stazama širokim, 

  plešeš s vilama gorskim

  i gaziš hodnicima bolničkim.”

  Reče Bog:

  “Evo ti oči da gledaš

  svitanje žuto nad planinom,

  suton grimizni nad pučinom,

  sva čuda šarenog svijeta

  i patnju ljudskog stvora.”

  Reče Bog:

  “Evo ti majka da cjelovom

  obriše ti suze s lica, 

  da ponese sretna

  teret s leđa tvojih, 

  da se raduje sreći tvojoj

  i osmijehom otjera tugu,

  da te ljubi svom snagom

  srca što pomiče planine,

  da u ruke njene mekane

  glava tvoja klone

  i u krilu njenom

  duša tvoja napaćena

  nađe mir.”