Ivica Kesić | Pod starom strehom

 

Uzaludno padaš kišo hladna, siva

kad nema raje pod starom strehom

da potegnemo dim još jedan ili dva,

drhteći od želje za prvim grijehom.

Rastjerala jata promrzlih si ptica,

proplakala crna bagrema je grana,

nema melodičnog tutnja potpetica

ni pogleda grešnih ispod kišobrana.

Uzalud liješ krokodilske suze

za mladošću što krivom odleprša cestom 

i što zanijemiše iscijeđene muze

i Barbara što više ne vrluda Brestom.

Zalud voda tvoja uspomene moči

kad ne mogu s njom pod krov da se stisnem,

nego k nebu dižem ravnodušno oči,

raširim ruke, zadrhtim i vrisnem.

Uzalud preplićeš svjetlucave niti

i ulijevaš mučki studen mi u kosti,

pod strehom se starom nema nitko skriti...

dosadna si kišo od uzaludnosti.