O romanu Tamare Lövey "Zamrznuto ogledalo"
(Zagreb: vlastita naklada, 2019.)
Piše: Mirjana Mrkela
Zaključak do zaključka
Prvo, zimsko vrijeme pogodno je za čitanje. Tamara mi se nasmijala u facu kad sam joj to rekla.
— Pa možeš se makar prošetati po svježem zraku. — dodala je.
Ne trpim poraze. Pokušala sam je pobijediti njezinim oružjem tj. riječima iz njezine vlastite knjige. Ondje piše:
— Ali vani je hladno! — zavapila je baka.
— I, što Noel odgovara? — pita me moja prijateljica i opet mi se smijulji. Čitam slijedeći redak, unaprijed znajući da je Tamara Lövey opet u pravu:
— Meni nije! — rekao sam već napola okrenut prema izlazu.
Zatim se obje smijemo. Pružam knjigu Tamari Lövey, autorici. Ona čita, a ja uživam u nastavku:
— Imaš li štrample? — brižno upita baka.
— Baka! — zakolutao sam očima. - Štrample nose cure.
— Onda barem duge gaće. Vani je ispod nule.
— Pusti ga. Mora se čeličiti — ustrajao je djed u podršci — Hajde, kreni već jednom."
Zapravo je tu krenula moja ljubav prema ovome romanu. Znate ono, kad ne želite odložiti knjigu dok ne pročitate sve do kraja? To je moj drugi zaključak: roman "Zamrznuto ogledalo" je divan, zabavan, uzbudljiv i volim ga.
A treće, ne smijemo zaboraviti na pčele. Kad to kažem, ni Tamari nije do smijeha. Svi znamo da su pčele u opasnosti od istrebljenja. Doduše, to nije u izravnoj vezi sa zimom, ali priča o Noelu se nastavlja i u toplijem dijelu godine. Noel razgovara s pčelaricom. Prvo govori ona, pa onda on:
"Pčele nam dokazuju da smo ovisni o uslugama prirode.
— Mislim da sam negdje pročitao da bi čovječanstvu preostalo najviše četiri godine života da nestane pčela na Zemlji.
— Točno. To je rekao Albert Einstein i to još prije osamdeset godina! — dopunila me je očito zadovoljna mojim znanjem, a ja sam porastao koji centimetar u vlastitim očima.
— Znači, ti mu dođeš kao neka zaštitnica cijelog ljudskog roda. Nešto poput super heroja.
— Sad me ismijavaš.
— Nimalo. Dapače, mogu te zamisliti u odijelu poput Wonder Woman, samo sa žuto crnim uzorkom.
— Ma daj! — mlatnula me je rukavicama."
Tko je i kakva je
Sigurno se pitate tko je ona. Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti. Možda je Ana, a možda i Anastazija. Riđa kosa, zelene oči. Nova kuća, stara kuća.
"Smještena u srcu luga, kuća se kroz desetljeća već stopila sa šumom čije su puzavice prekrivale oronulo pročelje."
A ako mislite da je "Zamrznuto ogledalo" neka bajka, niste u pravu. Eksplozija, policija, Hitna pomoć, ranjavanje i još neke bolne misli govore o pravom životu i našoj svakodnevnoj stvarnosti.
Takva je, kakva je. Ukratko, ne budite tužni, nemojte se razboljeti od čitanja, ali ni od studeni! Uživajte u svemu, ali odgovorno. I nastojte donijeti vlastite zaključke. Zimi kao i ljeti, Tamara i ja želimo vam sve najbolje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.