Danijel Janković | Pruga

Ona je tu... 

Stoji sama, zarasla i pusta...

Čeka vlak koji neće doći...

i ne čuje molitvu iz mojih usta...

Ona ne priča...

Ali... kad uho malo se napne...

kao da tiho, nježno i sjetno

o danima starim čovjeku šapne...

Ona me podsjeti...

koliki su njome putovali ljudi...

U nijemome muku kao da smjelo

krivcima nekim pravedno sudi...

Ona je nježna...

Kad zastanem sjetan, samo na tren,

suza se spusti, jer kao i nekad

još uvijek je ovdje miris njen...

Ona ne zna...

koliko je volim... U tihoj noći

ona još uvijek čeka i čeka...

stari vlak... koji neće doći