Baš kako mu glasi ime, „Empire pride“ ponosno je uliza u Port Said, lipi egipatski grad i luku smištenu na početku Sueskog kanala. Tega vrućega sunčanega dana, ratne godine ijadu devesto četrdeset i četvrte, klicanje savezniških vojnikov u znak dobrodošlice mišalo se sa brektanjen mnogih brodic i šušuron razdraganog svita na obali. Došli su i egipatski policajci u motornin čamciman, obučeni u bile uniforme i sa feson na glavi. Ma, bilo ih je propju lipo vidit. Natiskani na kuverti broda, iscrpjeni, ali prisritni judi ča će napokon ugazit na tleh Afrike, umornin liciman razvučenih u široke osmihe, ozdravjali su na sve moguće načine.
Čin su spuštene skale, počelo je tako dugo iščekivano iskrcavanje, sasvim suprotno od onega u Normandiji. Bolesnin, starin i ženan, pogotovo oniman koje su tišćale novorođenčad pomagali su svi koji su se mogli...a doli, na obali uslidili su srdašni zagrljaji i riči zahvale pa je spontano potekla partizanska pisma, na zadovojstvo cile mase svita. Naravski, tu su se našli i brojni domaći sitni trgovci, koji su nudili za prodaju najviše ćilime i raznovrsno voće. Bilo je pravo čudo zadržat dicu da se ne rastrče i strah kako se ne bi izgubili meju tolikin sviton. Opet je moj otac prednjači u ludorijan dok ga je išća juti otac, moj dida Luka, jerbo ga po običaju ni sluša, pače izaziva ruganjem isplaženin jezikon. Vika je: „Marinko, brzo dojdi vamo, pribit ću ti kosti!“ ☺ Deboto bi potla dobro ovanca, da ga ni spasila dobra teta Marija, didova sestra, prigrlivši nećaka meju svoje skute.
Inšoma, malo kašnje, izmučeni narod Dalmacije krenu je prima žejezniškoj stanici, nedaleko pristaništa. Tamo su ih smistili Inglezi, nahranili i napili, a mnogi su zaknjali na valižan, oliti tlehu čekaonice, umorni nakon pet dan kalvarije od Italije do Afrike. Nikima je ličilo dušu prisićanje na rodni kraj, niki su pričali o proteklin događajiman, a većina se pitala ča ih čeka, di će to večeras feraton, iako se šuškalo o velon logoru na pustinjskon salbunu. Polako se spušća sumrak kad je pištanje i para ferate sa starin teretnin vagunima prenula, pače razbudila pospani svit. Naredbe i povici organizatora zbjega, usmirili su jude prima ferati. Na zadovojstvo sviju, tamo su im kod ukrcaja, osin službenih osob najvišje pomagali Slovenci, koji su tu došli ranije, jerbo su, prisilno regrutirani nakon kapitulacije Italije, dobrovojno prišli Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije. I ponovo u vaguniman ka za živinu, ne za jude, slišno onomen u Italiji.
Sve više sumrak sminjuje noć. Nebo je puno zvizdi pa se kroz pritvorena vrata teretnih vaguni vide palme, a tu i tamo ljeskanje mora Sueskog kanala. Klopotanje kol po šinan, drmusanje i cviljenje ferate ipak ni spričilo umorni svit, pogotovo starije i malu dicu da zaspu tvrdin snon. Ko zna ča su snili, ma virujen, puno lipje nego prin. Putovali su cilu noć, a kad je granulo sunce i svitlo prodrlo kroz pukotine, počeli su se širon otvarat vrata vaguni. Riči su zastale u grlu...svugdi oko njih žutorumena, brežuljkasta ravnica, a povrh nje plavo nebo, u daljini brdašca slišne boje. Iza humaka od salbuna s druge strane kanala, pomoli se di koja palma. Pustinja!...zabrinuto ponavjaju u sebi. (Nastavja se...)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.