Siniša Miljević | Poeziju piše iz čistog gušta

 

Siniša Miljević pjesnik je iz Rijeke, rođen 05.04.1989. Miljević je završio opću gimnaziju i izvaninstitucionalni studij filozofije i religijskih znanosti te je stalno zaposlen kao trgovački putnik od čega puno bolje zarađuje nego od poezije i filozofije. Pored toga, kategorizirani je sportaš koji trenira olimpijsko dizanje utega, a poeziju piše iz čistog gušta.

Miljevićeva poezija zastupljena je u nekoliko pjesničkih antologija, objavljivana u brojnim regionalnim časopisima, zbornicima i na portalima, među kojima je i časopis Društva hrvatskih književnika. Prepoznat je i na XVIII. Međunarodnom književnom natječaju ljubavnog pjesništva ''Pjesma nad pjesmama'' kada je njegov triptih proglašen Zlatnom pjesmom. Osim navedenoga, Miljević je dobitnik više prvih i drugih nagrada za poeziju na međunarodnim festivalima, a njegove pjesme proglašavane su još za najoriginalnije i najljepše u regiji 2018., odnosno 2020. godine. Sonetni natječaj Petrarca fest 2020. godine odabrao je Miljevićev sonet ''Dječakova pjesma'' kao treći najbolji u konkurenciji od preko 250 soneta, a Balkanska pjesnička unija dodijelila mu je priznanje Poezija godine 2021. 

DOPUSTI (Bez ljubavi tvoje)

Teško će mi noćas bit živote, a već teško mi je.

O ljubavi ću ti dubokoj, al' polako, polagano

Ponuditi sve što nijedan smrtnik usudio se nije

I obznanit ću dakako, sve što dosad nije znano.

U tišini molim, jer neću sad baš svi da znaju

Da podložan sam patnji i još smrti da me čeka.

No, usuđujem se dat što loši ne mogu da daju

I na slobodu puštam.., ovako, izdaleka.., neka.

Polako, polako, napuštam ju pod okriljem noći

I uistinu daleko, daleko svoje sada nosim suze,

Uz dubok naklon odlazim, već je vrijeme poći;

Pred svitanje rastajem se od svoje ljupke muze.

Za mnom ne plačite jer daljina mi je bliska.

Ja zbog vas idem, takvi dopadaju me pasaži;

Al' još me nešto spopada, nešto moje srce iska

Zagrljaj, oh zagrljaj ja trebam da mi pute snaži.

Pa da, kao plamen zatim vječno gore sežem,

Smrt i život jednako, postojanje da mi krase,

Ah, gotovo je, gotovo, u nebo već se dižem -

U društvu besmrtnika evo, ljubavlju me kvase.

KRETANJE

Ako mi žalost usamljena

U svom kretanju legne na grudi

I nemam se kome reći

Da volim

Nije mi žao

Ako mi zjenice bez sjaja

Zgusnutu množe, znojnu i propaćenu

Snovidnu svaku muku

Krenuti ću naprijed

Mene je majka takvoga rodila

Da volim

Iz dubine

Jutro i dan i večer i noć

Na kraju krajeva

Možda sam normalan i lud

Što volim i radost i tugu i grijeh

Usitnjujem strah, što umnažam smijeh

Što dušom usmjerenom tebi

Pomičem smisao traženja

Uživam u svom postojanju

Osjećam izistinski sreću i sklad

Unutar sebe

I tko mi što može.