Ivan Meroveus | adagio

oprašta se zora
nestaje, reciklira
u svilenkastom mirisu trave

u adagiou zraka
s baladama od jučer
isplakana se rosa
zemljom ugrizla
kriknula Suncu
i nestala
kreni!

svaka namjera topi se
u vrelini stvarnosti
svaki san zaboravi
nakon prve ispijene kave
ispunjeni prazninama
lakše podnose se osvijetljeni sati
do skrivanja u noćima
koje odgađat će misli
o stalno istom ponavljanju u krugu

zašto se ne iznenadimo
i probudimo drugačiji
od prethodnih?
tko nam oko osovine
zamata neprobojnu oplatu
onog samo jednoga
koji uvijek preživljava
dok svi drugi prešutno pogibaju?

možda ne usuđujemo se
izreći jasnoćom
možda ustrašeni smo
prepoznavati očigledno
jer se predmnijeva
poraz viđenog
koji bio bi moguće promijenjen